Zašto je hrvatska diplomacija tako napadno došla na prve stranice skandaloznih rubrika odgovor treba potražiti u općem stanju državne administracije i pravosuđa koje je naslijeđeno od bivše, HDZ-ove vlasti

Vijest da je hrvatska konzulica u Švicarskoj pronevjerila nekih 190.000 kuna nadovezuje se na nedavnu sudsku presudu bivšem hrvatskom veleposlaniku u Beogradu, na čiji se privatni račun slio novac za opremanje hrvatskog veleposlanstva, a koji je završio u kupnji njegova stana.

Tome valja pridodati i aferu s izdavanjem hrvatskih putovnica srpskim kriminalcima iz hrvatskog konzulata u Mostaru, a još je uvijek ostalo nerazjašnjeno jesu li te putovnice doista ukradene (i kako su mogle uopće biti ukradene) ili je Hrvatska velikodušno dijelila putovnice vodeći se načelom »državnog razloga«. No, dobro obaviješteni izvori uvjeravaju nas da je to samo vrh ledenog brijega koji će se kad-tad pojaviti na površini s poraznim posljedicama za cijelu Hrvatsku. Zašto je hrvatska diplomacija, koja je nedavno svečano proslavila svoj dan, tako napadno došla na prve stranice skandaloznih rubrika? Odgovor treba potražiti u općem stanju državne administracije i pravosuđa koje je naslijeđeno od bivše, HDZ-ove vlasti. Četiri glavna segmenta državne uprave, a to su vojska, pravosuđe, policija i diplomacija, boluju od slične bolesti. Ta se bolest naziva – politička korupcija. Ne spominjemo to zato da bismo opet lamentirali kako je hrvatska vlast koja je izbačena nezadovoljstvom naroda u siječnju 2000. godine, ostavila neraščišćene račune. Spominjemo to zato jer će se u hrpi pitanja koja pristižu iz Bruxellesa kao odgovor na hrvatsku aplikaciju za članstvo u EU, velik broj odnositi baš na državnu administraciju. Iskustva susjedne Slovenije govore nam da se velik broj pitanja odnosi baš na državnu upravu.

Takva pitanja bit će uzrok glavobolje naših političara kada im pristignu na stol. Što će odgovoriti? Pokažimo to na primjeru kako se regrutira državna uprava. Naravno, aktualna vlast može, uzmimo baš primjer hrvatske diplomacije, mirne duše odgovoriti da se hrvatska diplomacija regrutira putem javnog natječaja. I doista, za vrijeme trajanja ove vlasti, u posljednje tri godine, raspisan je natječaj, po našem uvidu, za dvanaestak djelatnika... A s obzirom na to da u hrvatskoj diplomaciji radi nešto više od 1.000 ljudi, onima koji odgovaraju na pitanja EU-u ostaje dilema, hoće li prešutjeti kako se hrvatska državna uprava popunjavala u proteklih deset godina, kako je odabrano onih tisuću ljudi, koje je zatečeno?

Odgovorni političar može to prešutjeti i istaknuti samo zasluge ove vlasti, koja je javnim natječajem – dakle po načelu dostupnosti javnih službi svim građanima, uposlila čak dvanaest djelatnika. Ako će odgovoriti iskreno, a to upravo Bruxelles traži od Hrvatske, morat će reći: »Sorry, zatekli smo ovdje oko 1.000 ljudi koji su tu došli po tko zna kakvim kriterijima, ali smo zato uveli javni natječaj kada smo mi došli na vlast!«. Naravno, trebali bi dodati još i to da u međuvremenu od svih tih kadrova dovedenih po načelu političke sposobnosti, nitko nije morao polagati nikakav stručni ispit kojim bi bilo provjereno njihovo znanje za tako delikatnu službu. Odgovor bi opet mogao glasiti: nismo htjeli provoditi revanšizam, niti lustraciju, htjeli smo pokazati da smo – legalisti! U isto vrijeme, oni doista kvalificirani i sposobni koji su se istaknuli i mimo načela političke korupcije, nisu mogli napredovati po stručnim kriterijima, niti po znanju jezika, koji se ne provjeravaju. Na taj način, državna uprava koja je naslijeđena od bivše vlasti nije pretvorena u stručnu upravu, već je nova vlast sklopila pakt o »miroljubivoj koegzistenciji« s tom buljumentom bivših političkih podobnika, koji su nakon nekoliko mjeseci shvatili odakle vjetar puše i brzo se prišaltali na novo podobništvo i vezali uz nove gospodare, pozivajući se na načelo službeničke lojalnosti! Kao što vidimo, put do EU je doista trnovit i mogao bi biti nešto duži nego što to misle naši eurooptimisti.