Podjela na hrvatskoj političkoj sceni je čista i neupitna: s jedne je strane HDZ koji je na stranačkom saboru pokazao izrazitu amneziju za vlastitu negativnu prošlost i jaka sklonost prepoznavanju svih mogućih defekata sadašnje vlasti/ S druge je strane vladajuća koalicija koju na okupu drže cestogradnja, turizam, približavanje Europi i jaka želja da dovrše ono što su započeli, a toga ima barem za još jedan mandat

Predsjednik, premijer i predsjednik Sabora sjeli su u oldtimere i provezli se novom dionicom autoceste. Letjeli su baloni, a razdragani stanovnici Gorskog kotara okružili su ih izguravši čak i na sve spremne novinare i fotoreportere. Na tren sam pomislio da je možda počela predizborna kampanja u američkom stilu. Nešto slično nastupu profesionalnog lobista, prezbiterijanskog patera i masona Vander Jagta na HDZ-ovu saboru.

Premda će Mesić, Račan i Tomčić tvrditi da su uz Čačićevu logistiku narodu samo predali ono što su najkorisnije napravili u svom mandatu, sasvim je očito da se predizborna kampanja zahuktava na svim stranama. Navedena četvorka raspodijelila si je puštanje u promet četiriju dionica na glavnim smjerovima u Hrvatskoj. Ako se prisjetimo kako je komad autoceste Zagreb – Karlovac pušten u promet još davne 1973., kako se u međuvremenu stiglo od Rijeke samo do Delnica i onda Kupjaka, te od Karlovca do Vukove Gorice, onda je koalicijski blitzkrieg prema Goričanu, Rijeci i Splitu još važniji.

Za Rojsovu mehanizaciju u ono doba nisu postojale granice: sjećamo se kako su se gradile i asfaltirale ceste do rodnih zaselaka HDZ-ovih moćnika u Hercegovini. Kao olakotnu okolnost Rojs može reći kako u ono doba s granicom između Hrvatske i Herceg Bosne nitko iz radikalnog krila HDZ-a nije ozbiljno niti računao. Hrvatska se trebala protezati do zadnje HDZ-ove podružnice u Hercegovini, a isto načelo nije vrijedilo za srednju Bosnu i Posavinu. To je bio teritorij za trgovinu.

Teritorijalne trampe su bile u igri pa je iz hercegbosanskog kuta sasvim normalno bilo da novac hrvatskih poreznih obveznika odlazi na niskogradnju: prilazne putove privatnim posjedima hercegovačkih Hrvata. Danas smo barem sigurni da se u Gorskom kotaru i Lici uz autoceste ne grade priključci lokalnim moćnicima.

Hoću reći, danas se ipak može povući neka crta koja dijeli bivšu od sadašnje vlasti. Barem u cestogradnji. Istina je, također, da sadašnja vlast nije homogena, osim u cestogradnji.

Ono u čemu se slažu je to da nitko od njih ne bi išao prije ili nakon izbora u koaliciju s HDZ-om. Primjetno je novo zbližavanje Račana i Tomčića što se vidjelo i u napadnoj odsutnosti HSS-a na HDZ-ovu saboru. Glavaš je odmah proglasio da će HDZ-u biti dovoljna pomoć HSP-a, HSLS-a i DC-a da sam osvoji natpolovičnu većinu na izborima i izbori povratak na vlast. To je klasična izjava tipa kiselo grožđe. Osim toga nitko ne jamči da su HSLS i DC u stanju sami prijeći izbornu granicu.

Poseban je slučaj Bančev LS. Oni jesu dio koalicije ali se Bancu sve više gadi taj položaj. Tako je Liberalna stranka trenutačno u neobičnoj situaciji: oni čekaju hoće li progurati svog kandidata za ministra zaštite okoliša umjesto Bože Kovačevića koji odlazi za veleposlanika u Prag. Oni, dakle, principijelno i vrlo oštro osuđuju sve interne dogovore među vodećom trojkom u koaliciji ali, na istoj liniji, ne odustaju od svog čovjeka za ministarsku fotelju.

U svjetlu takve podjele sasvim izvanvremenski zvuče pozivi na stvaranje nekakve vlade nacionalnog jedinstva. Predsjednik Foruma hrvatske sloge Davorin Rudolf piše u Vjesnikovim Stajalištima da je 1992. autokrat mogao sastaviti nacionalnu koalicijsku vladu, pa zašto to onda ne bi mogli i današnji demokratski vođe. Ne vjerujem da bi mogli. Prvo, Hrvatska je 11 godina poslije nesavršena, ali sređena zemlja bez opasnih vanjskih neprijatelja i dovoljno domaće demokracije da joj to ne treba.