Teško da je Tuđman na svoj žiroračun stavljao lovu od uvoza oružja ili droge. No, jasno je da Tuđman, kada je prvi put zaštitio ratne zločince iz Pakračke poljane, više nije mogao natrag. Te ljude koje je jednom zaštitio, koji su ubijali civile i sramotili Hrvatsku i Hrvatsku vojsku, morao je štititi i dalje. Jer, što bi bilo kada bi oni progovorili o maloj, prljavoj, pravosudnoj igri koju je organizirao kako bi ih oslobodio

Iako se o tome, pogotovo od trećesiječanjskih izbora naovamo, mnogo toga napisalo, iako se svih godina o tome špekulira i analizira, iako je povijest Hrvatske kroz posljednje desetljeće 20. stoljeća i previše puta preparirana, iz tiska ovih dana izlazi knjiga koja će sasvim sigurno nanovo angažirati pažnju hrvatske javnosti oko teme koja se načinjala, otkrivala ili prikrivala – o hrvatskom podzemlju od osamostaljenja Hrvatske do danas. I, dakako, o njegovoj sprezi s najvišim državnim vrhom u to doba!

Na tristotinjak stranica ispisana najranija povijest mlade države, ovoga puta, umjesto s povijesnog, s »podzemnog« aspekta, knjiga pod naslovom »Zagrebačka mafija«, autorice novinarke Nacionala Jasne Babić, skida i posljednje krinke s najvažnijih afera proteklog desetljeća u Hrvatskoj. Otkriva tko su bili šefovi a tko politički mecene vodećih kriminalnih gangova u glavnom gradu i sociološki obrađuje tezu o kriminalcima kao društvenom uzoru za vrijeme HDZ-ove vlasti.

– »Zagrebačka mafija« može se shvatiti kao otkriće svih zakulisnih igara u suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji ili zagrebačkoj mafiji ili kao priča o jednom razdoblju vlasti koja postaje pokrovitelj raznih kriminalnih gangova, krupnih kriminalaca i sličnih. Riječ je o pokušaju analize zagrebačke kriminalne scene tijekom više od deset godina – od 1990. godine, do ubojstva tajnog agenta Veselina Marinova 2002. godine. Osnovna sociološka teza je da 1990. godine mafijašku scenu u Zagrebu bitno određuje Zlatko Bagarić, koji u Hrvatsku ne dolazi kao mafijaš već kao legitimni politički emigrant i to ga pretvara u političkog junaka. Sav kriminal koji čini time dobiva opravdanje. Riječ je o čovjeku koji je tvrdio da je u vrijeme Jugoslavije bio politički, egzistencijalno i društveno zakinut pa mu se sve dopušta. Etiketom legitimnog bivšeg političkog emigranta on stvara i prve jake veze s vladajućom garniturom HDZ-a i postaje društveni uzor. Iako je kriminalac u klasičnom smislu riječi, on ima reputaciju uspješnog čovjeka, on sam o sebi razmišlja kao o državotvornom Hrvatu i uvjeren je da sve što radi, radi iz poslovnih razloga, jer je njegova vizija kapitalizma i domoljublja, dakako. To je prva polovica 90-tih. Kriminalna scena radikalno se mijenja u drugoj polovici desetljeća, a kao posljedica raspada Herceg-Bosne. Bagarić je ubijen 1998. godine, u trenutku kad su već debelo u Zagrebu instalirani bivši specijalci HVO-a koji praktički bježe pred SFOR-om, koji u BiH pokušava uspostaviti red. Tu dolazi do druge kriminalne paradigme. Više nije riječ o bivšim političkim emigrantima, već o hercegbosanskim junacima koji štite hrvatske interese u BiH. Oni preuzimaju kriminalnu scenu dio po dio. Vinko Žuljević Klica jedna je od tih figura koje osvajaju zagrebačko podzemlje baš u drugoj polovici 90-tih. Kako se mijenja ideologija HDZ-a mijenja se i njen društveni supstrat. Kriminal 90-tih o kojemu pišem, ne bi postojao bez političke, pa čak i ideološke podrške i podloge. To je tema koja me intrigirala, ispričala je za naš list Jasna Babić.

– Knjiga ima dugu povijest krčkanja. U prvoj varijanti, trebala je to biti biografija Veselina Marinova, radnog naslova »Bio sam Tutin ubojica« ili slično. Jer, on sam mi je trebao ispričati sve što se događalo u Bugarskoj – kako je odgajan, kako je odrastao, završio KGB-ovski tečaj, zbrisao iz Bugarske kad se raspao komunizam i kada je počeo rat do istrebljenja obavještajne frakcije i, konačno, što je sve radio kao Tutin tjelohranitelj. Veliki dio toga, Marinov mi je i uspio ispričati, imam to na kazetama. Čak sam i pripremila prvih sto kartica knjige u toj verziji. Međutim, kada je Marinov ubijen učinilo mi se da knjiga treba zapravo drugačije izgledati i da njegovim ubojstvom treba započeti. Ambicija mi je bila napisati publicistiku koja će imati dramaturšku strukturu krimića ili političkog trilera. U novim okolnostima, Marinovljeva biografija više nije u tom kontekstu bila sama po sebi zanimljiva, tih sto kartica svela sam na jedno poglavlje – njegov backgrund kao jednog od mnogo junaka scene o kojoj pišem, izokrenula priču i sastavila pregled desetak godina društvene povijesti Hrvatske. Sve ono što povjesničari nikada neće napisati o tom vremenu a što je neophodno napisati kako bi naša djeca znala i razumjela sve što se događalo u ovom vremnenu. Ako ovoga ne bi bilo, nikada ne bi razumjeli. Pretpostavljam da je vrlo slično bilo i kada se raspadala Austro-Ugarska i u mnogim drugim povijesnim razdobljima, samo to nitko nije napisao, jer to nije reprezentativna historiografija.

– Vrlo jednostavno. Bio je to prirodni proces mog novinarskog posla. Bila sam ratni reporter, izvještavala sa sva četiri balkanska rata, upoznala raznorazne vojnike od kojih su se neki, odmah nakon primirja – pretvorili u gangstere. Dakle, prvo sam pisala o vojsci, policiji, obavještajnim službama, a onda, kako se iz tog miljea regrutirala kriminalna scena i pokrovitelji kriminalne scene, shvatila sam da se ni politika, ni vojska ni ratovi ne mogu razumjeti bez kriminala.

– To ne znam, ali znam da, kada je zagrebačka mafija bila u zatvoru, u Zagrebu nije nastala nikakva nestašica droga kao što je sada slučaj u Srbiji. Tržište droge potpuno je stabilno, cijene su stabilne, nema panike. Mislim da to sve govori. Njihov nestanak sa scene nije baš ništa značio.

– Capo dei capi u državnom vrhu bili su, uvjetno rečeno, Tuđman i Šušak! Jer, vrlo je teško govoriti da je funkcionirala mafija, ako je država funkcionirala tako da je ovisila o kriminalu. Godine 1990-te, nakon raspada Jugoslavije i u vrijeme dok još uvijek vrijede jugoslavenski zakoni a Hrvatska donosi paralelne zakone, sa stajališta zakonodavstva, moglo bi se reći da je nastala jedna paralelna kriminalna organizacija. U redu, to su bile specifične okolnosti i potrebe – obrana zemlje i slično, i to ne bi bio problem, da te strukture nisu nastavile i dalje paralelno funkcionirati i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Dakle, možemo opravdati 1990. i 1991. godinu i reći da je sve bilo doista u interesu stvaranja hrvatske države. Sve osim narko trgovine, dakako, jer se njome ubijalo vlastitu djecu. Tu, dakle, opravdanja ima, čak i u ime države. Međutim, ne i za ono što se dalje događa. Nastaju paralelni sistemi – financijski, policijski, vojni i umjesto da se država makne od kriminala, to se nastavlja. Što je donekle i logično. Jer, kada jednom uđeš u okrilje kriminala, nije jednostavno izaći. Stvara se sistem ovisnosti i međusobnog ucjenjivanja.

– Ne! Međutim, ono što je meni bilo fascinantno jesto to kako su ti i takvi ljudi postali društveni uzor u zemlji!? Kako je jedan Bagarić svaki dan uspijevao okupljati za svojim stolom u Intercontinentalu obavještajnu, političku, policijsku elitu i, kako su mu dolazili samo da ih drugi vide da sjede i druže se s njime.

– Mislim da postoje rubni kontakti sa talijanskom mafijom a dobro su razgranati oni s mafijama u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj... Međutim, ništa od toga ne može se mjeriti sa utjecajem koji u novije vrijeme ima turska mafija u Londonu ili albanska u SAD-u, primjerice.

– Ništa. Svaštare. Sve se radi – čak i do posuđivanja novca jedan drugome.

Institucije više nisu pokrovitelji kriminala

– Postojala je, navodno, albanska. Zanimljivo je, bio je 1989. godine pokušaj suđenja tzv. albanskoj mafiji sličan ovom hrvatskom suđenju »zločinačkoj organizaciji«. Ne samo da su neki inspektori, koji su tada vodili istragu isti kao i danas, nego su to i neki krunski svjedoci. Moj osjećaj je da su Dunja Pavliček Patak i Radovan Ortynski kreirajući ovaj proces preslikali puno iz procesa iz 1989. Međutim, zaboravili su na jednu elementarnu stvar. Da je taj proces završio katastrofom. Uz istu pompu, enormne troškove, veliku kampanju, on je završio istom katastrofom jer se uslijed medijske kampanje zaboravilo razlikovati kvalitetan dokaz od pretpostavki.

– Kriminala i korupcije će uvijek biti. Ne postoji država koja je riješila problem organiziranog kriminala. Ono što je s druge strane jako važno je to da je prekinuta konačno svaka veza između institucija i kriminala. Institucije više nisu pokrovitelji kriminala, kriminalci ne financiraju paralelne državne poslove... Ulazimo, dakle, u opsežan i velik proces u kojemu kriminalci prestaju biti ugledni građani u očima društva. Ideološka matrica HDZ-a bila je amoralna i opravdavala je tzv. revolucionarne metode, a poznato je da je u revoluciji nasilje dominantni instrument. Da nema razlike između dobra i zla u građansko-moralnom smislu. Generalni je stav bio – dobro je sve što je u korist države, odnosno sve što je u skladu s onim što Tuđman hoće ili kaže. Pa su se i ubojstva nevinih i otuđivanje privatne imovine pravdala tako da se žrtva proglasi jugonostalgičarem ili sličnim, zalijepi mu se bilo koja politička etiketa. To je bilo opravdanje. Što je najgore, zločinac se potom pretvarao u heroja. HDZ-ova je takva politika proizvela spregu s kriminalom. Sanader je toga i te kako svjestan i provodi veliku katarzu stranke i postavlja je na noge kao konzervativnu, desnu stranku jer smo zaboravili da upravo takve u načelu najviše drže do moralnih vrednota. Sanader to shvaća. Osobno, njegova mi je politička orijntacija strana, ali ga kao politolog shvaćam. Desnica je u redu, ali kakva? Naša je desnica bila hrpa razbojnika koji su pokrivali klasičan kriminal. Promijenio se društveni i naš moral. Mi smo se promijenili.

– Možda, ali je samo pitanje trenutka u kom će i Zadar zahvatiti taj val i kada će i zadarski građani progledati i shvatiti da im je važnije osigurati nudističku plažu za elitni turizam nego osiguravati ili dopuštati da im s gradskih bedema visi general Gotovina koji ni sam to ne želi jer je shvatio da je u pitanju njegova koža, a ne politička simbolika. Međutim, izgleda da ni ovdašnji gradonačelnik ni ostali još nisu shvatili da Gotovina ne želi sudjelovati kao politički argument bilo čemu jer mu visi Haag za vratom. Da Kalmeti visi Haag za vratom pitala bih ga kako bi se osjećao i da li bi se tako kockao sa svojom reputacijom i radio od sebe simbol desnice. Osim toga, u prirodi je desnice da žrtvuje pojedinca u korist kolektiva, a u prirodi je ljevice, to je Gotovina shvatio, da je pojedinac u prvom planu. Zato se Gotovina i obratio Nacionalu, a ne zadarskom, kako se ono zove – Novom narodnom listu.

– Iz raznoraznih krugova. Osnovno je obilježje prosječnog zagrebačkog gangstera da je beskrajno infantilan, onako kako to znaju biti adolescenti koji nemaju još istančan osjećaj za dobro i zlo, a u rukama im se nađu vrlo opasne igračke – pištolji, bejzbol palice... Misle da im je sve dopušteno, da im ništa ne stoji na putu. Razumije se, tako infantilni ljudi, moraju se udruživati u grupe – kao i adolescenti koji stvaraju škvadre i iz »kolektiva« zvižde za curom, a kad ostanu sami s njom, srame se. Filozofija čopora, svojstvo infantilne kategorije ljudi. Svi zagrebački gangsteri fascinirali su se beogradskom kriminalnom scenom gdje su kriminalci puno beskrupulozniji i zapravo su izmislili taj tip balkanskog kriminala. Oni su njihovi apsolutni idoli! I, posljednje, svi tipični kriminalci u Hrvatskoj gledali su filmove tipa Kum 1, 2 i 3 i ufurali se u ulogu tog velikog gazde koji odlučuje o životu i smrti članova svoje grupe. Međutim, razlika između hrvatskih i srpskih kriminalaca je i u tome što oni, ipak, u Hrvatskoj nikada nisu bili medijski junaci. U medije su ulazili samo po incidentima, međusobnim obračunima, a u Srbiji ne. Na srpskoj je televiziji čak i postojala tv emisija »Crni biser«, u kojoj je svakom ubojici dan prostor da objašnjava svoju pustolovnu biografiju. Neki su doista i ubijali samo kako bi izašli iz anonimnosti svog kriminalnog miljea i dospjeli na tv. To je počelo u praskozorje Jugoslavije, zadnjih godina komunizma. Ljubo Magaš Zemunac se, primjerice, u »Dugi« opisao kao »prvi srpski gerilac koji se bori protiv novog svjetskog poretka u Europi«. Tako je i Bagarić, koji je bio marginalni član Zemunčeve bande, a nikako ne šef mafije u Njemačkoj jer hrvatska mafija u Njemačkoj nije ni postojala, u Hrvatsku došao s reputacijom velikog Zemunčevog prijatelja koji primjenjuje njegove tehnike i metode i pokušao je ovdje stvoriti mit koji je Zemunac uživao u Srbiji. Najbolje od svega, čak i sposobni ljudi, političari, popušili su tu priču.

– Poznato je da su u Zadru, koji je ostao na margini ključnih društvenih procesa u zemlji, neki najveći mafijaši grada vrlo ugledni ljudi i da šutljiva gradska javnost, inače pristojni ljudi, vrlo dobro zna kojim se metodama oni služe, što rade i kako pljačkaju. To, stoga, više nije krivnja mafijaša. Krivnja je na dobrim i poštenim ljudima koji šute i dopuštaju da ovi provode teror. Postoji masa svjedoka i kada bi netko od njih smogao hrabrosti i progovorio, bio bi to kraj tih lokalnih tiranina i od kriminala ne bi ostalo ništa. Ukratko, i Zadar kao i Hrvatska ima vlast, ali i kriminalce kakve zaslužuje. U Zadru i u Hrvatskoj je kao na divljem zapadu. Nekakav lokalni bandit maltretira cijeli grad, sve dok se taj grad ne buni i dok ne odluči oduzeti mu nezasluženu reputaciju uglednog građanina bez koje bi ostao što jest – jedan najobičniji papak, neobrazovan i sirov. Jer, da nije neobrazovan i sirov znao bi utoliko da svoje gangsterske tehnike barem usavrši da one budu umivene, a ne da budu otvorena, sirova prijetnja, uhođenje, presretanje po gradskim ulicama i ne znam što. Meni je jako žao, jer je ovo moj grad, ali ovo je grad kukavica i zato je ovako kako je svim dobrim poštenim, marljivim ljudima. Taj problem neće riješiti ni pravosuđe ni policija. To Zadar mora sam riješiti bez institucija i politike.

– Prvo, ta mafija nije tako strašna da se ne može uništiti, a drugo, oni se sami sebi čine puno strašniji nego što realno jesu. Oni su moćni kada su u grupi. Oni su čak i pristojni, fini ljudi dok se ispovijedaju i objašnjavaju zašto su to što jesu. Logično je, kad čovjek ima puno novca i ne može ga potrošiti. Žele kupiti društveni ugled. Ne status mafijaša jer se i većina vrijeđa na to, dakle, oni žele kupiti svoj društveni ugled. On nije nastao na postiguntim rezultatima, talentu, diplomi, bilo čemu, oni sve kupuju i silno im je stalo da i to kupe i u tome je njihova težnja. I onih lokalnih – da im se ljudi klanjaju, da ih srdačno pozdravljaju, ali ako to i čine zato jer ih se boje žele da ih se voli. Da budu omiljeni u društvu pa mogu biti galantni, častiti pola grada. Ali ljubav i iskreno poštovanje nikad neće imati. Uvijek čuči neki prezir prema njima. Oni osjećaju da nešto ne štima, da je sve falš i laž. Moja je teza da tu nema nevinih. Najlakše je sada reći – kriv je HDZ, krivi su mafijaši, ali ne. Niti bi HDZ imao prema njima takav odnos, niti bi mafijaši tako dobre političke veze, kontakte i zaštitu, da mi nismo pogrešno shvatili kapitalizam kao »pravo jačeg, beskrupuloznijeg, kao protestantsku etiku rada«. Oni su za nas postali društveni uzori jer kradu, otimaju i jer su jako »uspješni« pa voze skupe automobile, Bossova odijela, satove vrijedne 30 tisuća DEM.

– Samo donekle, jer je sicilijanska mafija također tražila političko opravdanje i jer je ustrojena kao sicilijanski separatistički pokret. U Hrvatskoj, pogrešno, mafijom nazivamo svaku grupu ljudi koja se bavi organiziranim kriminalom. Međutim, ta, uvjetno rečeno – mafija, ona hercegbosanska ili Bagarićeva, ušla je u Zagreb na način vrlo sličan sicilijancima. Oni dolaze s opravdanjem da sve što rade, rade u interesu stvaranja separatističke Herceg-Bosanske države – opstruiraju Dayton, međunarodnu zajednicu... Dakle, postoje neke sličnosti, ali sicilijanska mafija jača početkom 20. stoljeća pa su robnonovčani tokovi, sam tip kriminala – potpuno drukčiji nego danas. Hrvatska mafija ima neke svoje specifičnosti. To nije mafija u klasičnom značenju te riječi. Više su to gangovi, raznorazne grupe ljudi koje su privremeno ujedinjeni nekim zajedničkim projektom. Bagarić se, primjerice, udružio s Nikicom Jelavićem i Zoranom Pripuzom kada je trebalo stvoriti zajedničku kockarnicu u Dubrovniku, ali oni ništa više od tog zajedničkog posla nikada nisu imali. Oni se jesu viđali jer smo mala zemlja pa svaki građanin poznaje barem dva kriminalca jer ili je s njim odrastao ili išao u školu ili su susjedi. Ali, u Hrvatskoj ti krugovi bitno drugačije funkcioniraju od klasične mafije koja ima zadanu strukturu, »capoa« koji diktira poslove... Ovi hrvatski kriminalci bili su ravnopravni.