Strani promatrači i diplomati i danas tvrde kako bi Hrvatskoj, da nije tako loše odigrala na početku iračke krize, bilo mnogo lakše razgovarati s Amerikancima o njihovu zahtjevu i neizručenju američkih građana ICC-u s kojim se pak ne slaže Europska unija/ Hrvatska se u američkim očima pokazala kao nepouzdan i nekredibilan partner/ Prigodu za ispravljanje pogrešnih poteza Hrvatska će vanjska politika imati već najesen, kada će morati užurbano ispunjavati sve kriterije potrebne za Europsku uniju i istodobno nastaviti bilateralne razgovore sa SAD-om

ZAGREB, 29. lipnja – U utorak 1. srpnja Hrvatska će izgubiti pravo na američku vojnu pomoć, jer nije pristala potpisati sa SAD-om bilateralni sporazum o neizručivanju američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu (ICC). Hrvatski premijer Ivica Račan je izjavio da u vezi s tim pitanjem ne treba dodatno dramatizirati, ali ukidanje američke vojne pomoći, vrijedne 19 milijuna dolara, samo je jedna, ne i najvažnija, posljedica u posljednje vrijeme zategnutih američko-hrvatskih odnosa koji su se dodatno zakomplicirali zbog iračke krize.

Hrvatska osim razmimoilaženja zbog rata u Iraku i pitanja ICC-a, sa SAD-om tek treba riješiti pitanje ratifikacije Memoranduma o intelektualnom vlasništvu, te hrvatsko odbijanje deblokade jugoslavenske imovine.

Hrvatska je, zbog zaostajanja u ispunjavanju potrebnih kriterija, u čekaonici obiju važnih integracija. Prije dva tjedna Hrvatska je u razgovorima s američkim diplomatskim izaslanstvom odbila potpisati bilateralni sporazum o neizručivanju, ali je ostavila otvorena vrata za daljnje pregovore kako bi se posebnim i naknadnim bilateralnim aranžmanima pokušalo izaći u susret američkim zahtjevima. Hrvatska je prihvatila naputke Europske unije o tom pitanju.

Dok su ostale tranzicijske države većinom pokušale američka traženja političke podrške za irački rat držati podalje od medijske buke, hrvatska je politika najprije neslužbeno najavila da će poduprijeti SAD, da bi zatim tu podršku službeno povukla, a onda suprotno dogovoru u diplomatskoj komunikaciji, kako je istaknuo pomoćnik američkoga državnog tajnika Paul Jones, glasno izrazila svoje neslaganje s akcijom u Iraku.

Problemi u pozicioniranju zemlje između SAD-a i Europske unije nisu, međutim, novi. Bivše vlasti u Hrvatskoj tretirale su SAD različito, ovisno o konkretnim okolnostima; službeno su proglašavale SAD strateškim partnerom, no svaki put kada je Washington Zagrebu uputio oštre kritike zbog povratka izbjeglica, slobode medija ili suradnje s Haaškim sudom, partneri su se tražili drugdje, čak i u Moskvi.

Zbog prešutne potpore oslobodilačkim akcijama »Bljesak« i »Oluja« tadašnje je političko vodstvo intenzivno komuniciralo sa SAD-om, a takvu potporu nisu tražili od EU-a. SAD je posljednji puta pokušao unutar NATO-a lobirati za hrvatsko približavanje 1998., no nakon prijetnji pokojnog predsjednika Tuđmana NATO-u kod Martina Broda, problema s procesom demokratizacije i suradnje s Haaškim sudom, američko je lobiranje ostalo bez argumenata.

Hrvatska je u međuvremenu u obje integracije bitno napredovala, no do punopravnog članstva bit će joj potrebno partnerstvo ne samo s jednom zemljom, nego s mnogima u međunarodnoj zajednici. Prigodu za ispravljanje pogrešnih poteza Hrvatska će vanjska politika imati već najesen kada će istodobno morati užurbano ispunjavati sve kriterije potrebne za Europsku uniju i nastaviti bilateralne razgovore sa SAD-om.

Vjerojatno je baš bilo potrebno da se i Hrvatskoj dogodi američki zahtjev za potpisivanjem sporazuma o neizručenju američkih građana ICC-u, pa onda i stupanje na snagu kongresnog zakona kojim se svima onima koji na takav sporazum ne pristanu uskraćuje vojna pomoć. Bilo je potrebno ne zato da bi hrvatski političari tko zna koji put pogrešno mislili da se trebaju odlučiti između SAD-a i Europske unije, nego da ih se pokuša uvjeriti da se politika u međunarodnim odnosima vodi nešto drukčije i raznosvrsnije od okvira isključivosti odabiranja strana.

»Pokrivena« jalovim frazama o hrvatskom ponosu i odbijanjem da budemo »nečiji poslušnici dok u EU i NATO ne uđemo«, hrvatski su političari na vlasti pokazali kako se teško odvikavaju od starih navika manevriranja – valja izabrati jednoga strateškog partnera, ako to ne ide onda izbrati drugoga, a ako ni to na kraju ne uspije ili ako neki od njih ne odgovara, onda možemo glumiti nesvrstanost i sve uvjeravati da smo ponosan narod koji ne želi biti poslušnik.

Svaka država, pa tako i Hrvatska, bez obzira na svoju zemljopisnu veličinu, ima prigodu u svjetskom multilateralizmu, potvrditi svoj suverenitet i međunarodnu važnost upravo procesima integracija, bilo da je riječ o NATO-u ili EU ili nečem trećem. Stoga se u međunarodnim odnosima, koji jesu zamršeni, valja brinuti o svim aspektima. U hrvatskim oklijevanjima i prevrtljivim obratima zbog, na primjer, iračke krize Hrvatska nije zaradila ništa dodatno u Uniji, no zakomplicirala je odnose sa SAD-om. Jesen ove godine bit će stoga prigoda da se stvari poprave, jer tada Hrvatska pregovara s EU-om, a istodobno je čeka i rješavanje bilateralnih problema sa SAD-om. Hrvatska sa SAD-om može imati odlične odnose, iako je odbila ponudu za ugovor o nepoštivanju ICC-a, a svoju poziciju istodobno jačati u Bruxellesu, i to na obje adrese. EU je na posljednjem summitu posebno istaknuo važnost multilateralizma u funkcioniranju, a nakon toga je otišao u Washington na razgovore. Hrvatska sve snažnije kuca na vrata integracija, pa joj filozofija opredjeljivanja više neće biti od nikakve koristi. Ako se želi potvrditi kao kredibilna država onda mora imati strateške partnere, a ne strateškog partnera. Ulazak u integracije ne znači, dakle, pristajanje na status poslušnika, nego mogućnost sudjelovanja u suodlučivanju. Alternativa je status nemoćnog promatrača. No da bi se to postiglo, obnavljanje partnerstva sa SAD-om samo je jedan od važnih preduvjeta.