Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kontroverzni Neven Barač, široj javnosti poznat od afere s Dubrovačkom bankom, ispričao je jučer pred TV kamerama kako Mladen Naletilić Tuta i Slobodan Milošević u haškom zatvoru blisko surađuju. Nedavno se čuo s jednim i drugim, i, kaže, »vidim da oni žive potpuno normalno, da rade neke kombinacije u poslovima« (zbog tog su ga biznisa vjerojatno i kontaktirali), »oni su život ustrojili da budu potpuno aktivni i apsolutno međusobno surađuju«. Tuta je čak pokušao biti duhovit: »Vidiš kako četnik i ustaša mogu zajedno!«, navodno je rekao a propos svoga prijateljstva s Miloševićem.

Baraču je Milošević također ostao, kako kaže, »u najboljem sjećanju«. Zna ga odavno, još dok su obojica bili direktori banaka, odlično su, veli, surađivali, međusobno se pomagali, »nikad nikakvih problema«. »Kad god je meni trebalo, on je bio taj koji je pomogao, nije se odavde nitko javio, nego on«, govori Barač danas o Miloševiću, koji je, po njemu, duša od čovjeka. Način na koji debelokožni bankar pripovijeda o svojim sasvim prijateljskim kontaktima s čovjekom koji pred Haškim sudom odgovara za teške zločine i nad hrvatskim narodom, baš kao i Tutino povezivanje s dotičnim, na prvi pogled djeluju šokantno. Ali de facto nisu iznenađenje.

Da su ustaše i četnici oduvijek znali dobro surađivati – nije nikakva novost. Vrijedi za one prave i ove današnje. U proteklom su se ratu veliki Srbi i veliki Hrvati također međusobno dobro razumjeli i pomagali. Očevi rata uglavljivali su posao u Karađorđevu. Bivši američki ambasador Galbraith kaže da je Tuđman »davao neke znakove da bi se odrekao dijelova istočne Slavonije«. Milošević je prije šest godina rekao Baraču da je s Tuđmanom dogovorio da će Srbi dobiti Prevlaku. Tim su slijedom psi rata zajedničkim snagama od tragedije naroda napravili unosan biznis. Nakon ubojstva srbijanskog premijera Đinđića javnost je saznala više detalja o zločinačkom prekodrinskom jaranstvu. Hrvatskim su se putovnicama služili srpski i ini svjetski kriminalci i mafijaši. Na koncu, nije nepoznato da su haški zatvorenici, bez obzira kojoj su strani u ratu pripadali, razvili srdačne odnose. Govori se o novom, scheveningenskom obliku bratstva i jedinstva, koje se ne može smatrati tek rezultatom njihove izoliranosti od vanjskog svijeta.

Ni zločincima se ne može oduzeti pravo da imaju svoja prijateljstva i ljubavi. Ali oni su ih gradili od ljudskih patnji i žrtava. Njihova je suradnja za rezultat imala masovne tragedije nedužnih. Zločinačko se bratstvo, kao svojom polugom, služilo hrvatsko-srpskim antagoniziranjem. Raspirivali su etničku omrazu, da bi sami lakše mogli kooperirati. Što više međunacionalne mržnje, to oni brže do svojih ciljeva. Dok se Milošević i Tuta u Haagu ponašaju kao partneri i zajedno kreću u nove poduzetničke kombinacije, njihovim je fanovima u Srbiji i Hrvatskoj nacionalizam još uvijek pogonsko gorivo. Povratak Miloševića traže oni koji sanjaju smrt Hrvatima. U Hrvatskoj se haške optuženike redovito brani na antisrpskoj špranci. Dilanje mržnje je poput trgovine drogom: dilerima biznis, navučeni su redovito žrtve.