Za cinika vrijedi kod kavanskog stola svak tko pljuje po svemu. Cinikom biti jest moderno, budući da modernitet, općenito uzevši, ismijava svaki osjećaj, napose sućut. Ovo je doba jakih, mladih, lijepih i uspješnih. Oni, prirodno, smiju biti cinici spram svega i svih koji to nisu. Poznato je da ništa ne uspijeva tako kao uspjeh. Poznato je, dalje, da u Hrvatskoj ništa toliko ne uspijeva kao politička klasa. Ljudi s ugledom i građanskim zanimanjima odjednom hoće biti političari, jer im ni ugled, ni građansko zanimanje, nisu dovoljni za uspjeh. Idu izbori. Jedva da će se naći neki ugledniji Hrvat, sa zanimanjem, koji se neće popeti na neku listu. To što u Hrvatskoj uspijeva jedino politika, koja osim političara ne proizvodi ništa, samo je po sebi cinizam. Hrvatska je, eto, uspješna zemlja, u kojoj se, osim uspjeha, gotovo ništa ne proizvodi. To što »idu izbori« znači, između ostaloga, da će odjednom sve oko nas provrvjeti – poglavicama. Samo, tko će onda biti Indijanci?

Cinizam, međutim, nekoć je bio mnogo više od toga: škola mišljenja, pa čak i otpora. Cinizam (kinizam) izmislili su, kao toliko toga kad je riječ o mišljenju, stari Grci, tomu jest 25 vijekova. Sama grčka riječca ima neke veze sa psom i psima; školu je utemeljio Sokratov učeniK Antisten, a cinici (kinici) bijahu mnogi i vrsni. Ako već mora biti tako nešto kao gospodar, onda se valja pomokriti na njegovu nogu! Cinici pseći su, odozdo, ab inferiori, režali na sve. Nisu voljeli velike ideje, progonili su laž.

Pojam, kako vidimo, od grčkih mislitelja-pasa do dana današnjega, nije se mnogo pervertirao. Naprimjer, u izjavi bivšeg američkog ministra obrane, danoj još ranih sedamdesetih, da će Amerika upotrijebiti sva sredstva kako bi se domogla preostalih zaliha fosilnih goriva na planetu, cinična je zato što je potpuno istinita. Mi danas znamo da je ona u međuvremenu pokrivena mnogim lažima. Istina suvremenog svijeta najčešće je cinična istina. Jedino, u grčko doba cinici bili su uglavnom siromašni, neke vrsto prototipa današnjih intelektualaca i umjetnika; među stoicima naprotiv, bilo bi se našlo i vladara. U naše doba, vladari su prije cinici nego stoici, a politička klasa skroz je naskroz cinično nastrojena. Sve što ona kaže u trenucima istine jest najčistiji cinizam. No ti su trenuci – poput Venerine površine – najčešće zaslonjeni oblacima. Laž je slatkorječiva, pričljiva, tečna... Cinizam je trenutak prosvjetljenja, lucida intervalla, čak nesvjestan.

Na nedavno završenom HDZ-ovom skupu, na kojemu je ova stranka samu sebe proglasila pobjednicom u svemu i svačemu (izbori u stvari potpuno su nepotrebna gnjavaža, što je, uostalom, mislio i Franjo Tuđman), bilo je malo – istine. Stranka koja se jako trsi ponovo se uzverati u vlast dobro se čuva ove tako mučaljive gospođe. Ciničnu istinu tako valja tražiti u rasporedu stvari, u ikonografiji i protokolu; program stranke ionako je zasad zastrt gustim oblacima. Program je jednostavan i glasi: Doći na vlast!, ostalo su detalji koji će se rješavati u hodu. U tom je rasporedu cinično to što smo sve ovo već imali. HDZ jest jednostavno nacionalistička stranka, ona je kao takva uvijek u pravu, čak i bez ikakvih posebnih deklaracija, programa, proklamacija... Čujemo samo deklamacije, gudi se na jednoj te istoj žici. Filozofski gledano, bio bi to stavak identiteta: A=A, Hrvat=Hrvat, Sanader=Hrvat, Hrvat=predsjednik, Sanader=predsjednik. Tu se nema bogzna što za mozgati. Pro primo, HDZ jest. Secundo, HDZ jest središnja hrvatska nacionalistička stranka. Kao treće, ništa treće! I eto ti sreće! Nacionalizam je uvijek u pravu, u onome smislu s kojim sam se mokirao u nastavku od prošloga ponedjeljka na ovom istom mjestu, a naročito onda kad to nikako nije. Nacionalizam tapka u mjestu, ali tako mora biti.

Cinizam, naravno, skriven je u – detalju. U načinu, naprimjer, na koji su, zaista munjovozno-brzovozno, izglasane statutarne promjene: strogim je pogledom nastajući Otac Domovine zaokružio dvoranom. On ju je svojim očinskim pogledom tako jako držao u šahu, da se nitko nije usudio čak ni – uzdržati. U duhu, ja sam čuo pucanj u foyeru: Sadam Husein dao je na licu mjesta izvoditi »uzdržane«, pak ih, bez zadrške, upucati u foyeru iračke skupštine. Od toga je u Zagrebu bilo gore to što uzdržanih nije bilo. Kad takovi nastajući Oci Domovine glagoljaju o slobodi i demokraciji, možda je najbolje – uzdržati se od komentara. Kad oni koji su hrvatski džep izvrnuli naopačke, tako da su iz njega pokupili i zadnju mrvicu, stanu pripovijedati o radničkim (djelatničkim? – pa upravo su hadezeovski filolozi i korjenodupci protjerali iz hrvatskog rječnika i jezika riječcu radnik, jer da se u komunizmu/socijalizmu radi, dok se u Tuđmanistanu – djela) pravima, onda je to vrhunska laž. Istina koju ta laž nastoji prepokriti naprotiv je u svojoj ogoljelosti – cinizam: Uzmi sve što ti život daje, naročito ako se život baš i ne opire. Hadezeovski cinici sada na sav glas viču: Drž'te lopova!, a nitko da im podmetne jedno obično zrcalo.

No dobro: HDZ može na svojim domjencima i dernecima činiti što ga je volja. U fiktivnom rasporedu stvari koji se njima čini stvarnim i već izborenim, oni sebe ne samo da vide pobjednicima, oni se već ponašaju pobjednički. Kao takovi, oni vire iz stražnjice preostale svjetske sile, mašu odtamo svojim barjačićem, a smatraju se središtem svijeta. To je, međutim, njihovo pravo jer su oni platili muziku i klakere na svojoj pučkoj veselici.

Ali što misliti o Hrvatskom Visokom Domu, u njegovoj ukupnosti koja bi imala na istinit način odraziti, kao zrcalo, ukupnost hrvatskog političkog spektra, u trenutku gotovo jednoglasnog izglasavanja one sramotne nagrade za »promicanje demokracije« osobi koja je bila i ostala naprosto »drug iz Partije«, jedne i jedine, i to bez obzira na to kako su se njezini kostimi, i njezini saloni u zbilji mijenjali? Onom metodom iskustvene verifikacije koja se imenuje kao »metoda vlastite kože« pokušao sam na ovom mjestu, prije nekih mjesec i kusur dana, svojim čitateljima objasniti da Vlatko Pavletić, pa da je i sto puta akademik, baš i nije neka reprezentativna osoba za stvar demokracije u Hrvatskoj, te da njegove notorno jasno oblikovane pekunijarne interese ne bi baš trebalo posebno stimulirati prilično vrtoglavim iznosima. Štoviše, da je on, Vlatko Pavletić, nešto prilično suprotno, osoba s drugog kraja demokratskog spektra, gdje se grupiraju boje prilično tamne, nevesele. Nagraditi ga zato »što nije izveo tenkove, a mogao je!«, možda je još i veća bizarnost. Nagrađuje ga se, dakle, zato što je »mirno predao vlast«, koju je njegova staro-nova, a kao i uvijek žarko prigrljena opcija, na jasan način izgubila na demokratskim izborima. Možda ništa ne pokazuje jasnije koliko smo još daleko od nekog elementarnog demokratskog standarda. Predlažem uvođenje općenarodne lutrije koja bi, u pravilnim vremenskim razmacima, nagrađivala pojedince što nisu nikoga ubili, izvlačenjem njihovih matičnih brojeva.

Ovo zvuči cinično, ali nije tako mišljeno: s Pavletićem je, naime, stvar mnogo gora nego s običnim građanima koji bi se s njim mogli naći u bubnju (a i opet bi bio izvučen on, Vlatko Pavletić): Valjalo bi, naime, ispitati koliki je njegov doprinos u tome što je opasnost od tenkova (kao u doba nedavne mogućnosti »generalskog puča« koji je, držim, spriječio Stipe Mesić) uopće postojala! Bizarno je nagraditi Pavletića zato što nije izveo vojsku iz vojarni. Pitanje glasi, koliki je čiji doprinos u tome što su takvi rizici za hrvatsku demokraciju uopće postojali! Pojednostavljeno, koliki je čiji doprinos na stvari partijskog jednoumlja, pa sad, bila to komitetska borba sa klasnim neprijateljem u vidu »praxisovštine«, ili čišćenje hrvatskog duhovnog procesa od onih »za koje je bolje da napuste zemlju«.

Ja uistinu ne mogu dobiti potvrdu od svog pokojnog oca za ono što mi je, na rubu srčanog udara, bio rekao u slušalicu. Što se tiče onostranog života, moj otac nije s njim računao, pa otud ne vjerujem da su gore, na nebu, računali s njim. Ali ono što je rekao meni, rekao je i drugim ljudima, prije no što je mene uhvatio u kaosu ondašnjih dana... No ja bih ipak rado porazgovarao s gospodinom Pavletićem o toj neveseloj temi, već i zato što moj otac, hrvatski pjesnik Đuro Šnajder, sve do u mojoj kolumni opisanog svojeg razgovora s negdašnjim prijateljem, nikada nije loše govorio o njemu.

Pavletić imade dodatnih teškoća razumjeti to što mene, prilično ulijevo nasađenog književnika, Dobroslav Paraga uzima u svoju polemiku. Ovo je uglavnom zato što on i dalje misli komitetski, sektaški. Paraga i ja razlikujemo se u mnogo važnih procjena. Ja nikako ne dijelim njegov staromodni anti-komunizam. Pojednostavljeno rečeno, Paraga pod komunizmom podrazumijeva nešto što je bilo, i što je njega gotovo zgazilo (ova egzistencijalna iskustva moraju se poštovati, pa to je, cinično, bilo i sa samim Pavletićem), dok ja pod komunizmom podrazumijevam nešto što će tek doći, i sigurno je da nikoga neće zatvoriti. Moj je lijevi stav bio oduvijek zapadnjačke provenijencije – tamo pak nikakvog komunizma nije bilo, takva je moja lektira, takvi su moji izvori... takvi su i izvori Pavletiću tako omrznutog, jer konkurentskog kod Partije Majke, »Praxisa« i njegovog filozofskog kruga... Dakle, u toj se stvari Paraga i ja razlikujemo. Ali Dobroslav Paraga, još na vrijeme, rekao je mnoge stvari o hrvatskoj vladajućoj klasi, kojoj je on, u principu, mogao biti mnogo bliže nego ja, što se drugi nisu odvažili reći. I najvažnije, jedna modernizirana pravaška opcija, koja dakako nema ama baš nikakve veze s ustaškim »adaptacijama« starčevićanstva, ima opravdanja u hrvatskom političkog spektru. A nju bih ja uvijek radije vidio vezanu uz Paragu nego uz Džapića; pravi pravaški ductus ima Paraga, Starčevićevu, si licet! naravno, sklonost ka parbi, istini i pravdi.

I zašto onda jedan Paraga na bi smio, potpuno legitimno, uzeti u svoju polemiku protiv Pavletića moju malenkost, uza sve svjetonazorne razlike nas dvojice? Pa i ja sam već mnogiput spominjao Dobroslava Paragu u svojim tekstovima na ovom mjestu, koji su isto tako uglavnom – polemike.