Ali, dodao je, te visoke cijene nafte također će štetiti i interesima članica OPEC-a (Organizacije izvoznica nafte: Alžira, Indonezije, Irana, Iraka, Kuvajta, Libije, Nigerije, Katara, Saudijske Arabije, UAE-a i Venezuele), koje će izgubiti svoje tržišne udjele u korist manje skupe konkurencije (iz rastuće Rusije, Meksika i Norveške). Ocijenio je to 80-og dana nakon navodno uspješnog američko-britanskog osvajanja Iraka i svih njegovih naftnih potencijala, okrivljujući naftu, umjesto ključne aktere naftnog tržišta: SAD i njegov naftni trolist Bush-Chenney-Rumsfeld.

Američko-britanski ratni stroj, prisjetimo se, nasrnuo je 20. ožujka na Irak, kako bi pomoću superiorne tehnike osvojio tu zemlju i svu njezinu naftu, da bi potom suvereno modernizirao sva tamošnja naftna, plinska i naftovodna postrojenja, te znatno povećao prihode, dobit i dividende američko-britanskih naftnih i vojnih multinacionalki. Na račun znatno veće ponude osvojene iračke nafte na svjetskom tržištu, Amerika i Velika Britanija su igrale i na kartu dugoročno jeftine nafte, uz cijene u rasponu od 15 do najviše 20 dolara za barel, čime bi taj najvažniji poslovni trošak pridonosio visokim stopama rasta cijelog Zapada i svih globaliziranih kompanija i banaka.

Ali, taj najveći i najznačajniji posao na početku 21. stoljeća prošlih se tjedana preobrazio u irački kaos, koji sada ruši mnoge kalkulacije Bushove Amerike i Blairove Britanije kao novih-starih osvajača srca Mezopotamije. Sve više ih je koji ovih dana Ameriku podsjećaju na njezinu intervenciju u Vijetnamu od 1964. do 1972., iako Vijetnam nije imao naftu, kao što Irak nema svog Ho Ši Mina. Česte sabotaže na naftnim postrojenjima, sve brojnije pogibije američkih vojnika, sve turobnija socijalna i ekonomska slika te zemlje u kojoj osvajači tek kreću protiv slabo vidljive mreže Saddamovih pristaša, ali i ništa manje nesklonih im, većinskih šiita, kao i protiv navodnih iranskih pipaka – sve to odgađa projekte obnove Iraka, a osobito investicije u njegove naftne potencijale, druge na svijetu (nakon Saudijske Arabije).

Očekivanja naftaškoga Pentagona, da će njihov Irak već do 30. lipnja dostići izvoz nafte od 1,5 milijuna barela na dan, pokazala su se preoptimističnima, pa je sada otvoreno pitanje hoće li predratnu ponudu od 2,5 milijuna barela na dan dostići potkraj prosinca, kao što se računalo u predratnim kalkulacijama osvajača. Stoga bi ove godine moglo pofaliti, ne samo novca za punjenje džepova vodećih globalnih naftaša, nego i za održavanje sve ranjivijih okupacijskih snaga u toj kaotičnoj zemlji.

Ususret američko-britanskom napadu na Irak, cijena barela nafte povećavala se sa razine od 25 dolara (od listopada 2002.) na gotovo 40 dolara (27. veljače 2003. kada je dostigla 12-godišnji maksimum), da bi poslije okupacije Iraka pala na manje od 24 dolara za barel, i otad ponovno rasla, sve do jučerašnjih 28,20 dolara za barel na Londonskoj i 30 dolara na Njujorškoj burzi. U tom razdoblju na slabljenje ponude nafte utjecali su i štrajkovi u Venezueli, kao i najnoviji u Nigeriji, pa čak i prošlotjedne tropske oluje, koje su zaprijetile naftnim postrojenjima u Meksiku, ali su zato na jačanje ponude utjecale povećane kvote Saudijske Arabije, kao i rastući udjel ruske ponude na svjetskom tržištu.

Na jeftiniju naftu i derivate valjat će – prema svim procjenama – pričekati iduću jesen, dokad SAD obećavaju red u Iraku i obnovu predratne razine izvoza tamošnjeg »crnog zlata«. U međuvremenu, INA je elastičnije nego prije, pratila promjene cijena na svjetskom tržištu, korigirane uz to i promjenama tečaja dolara u kojem se nafta plaća, pa je u prvih sto dana ove godine provela četiri poskupljenja, da bi se od travnja odlučila za četiri pojeftinjenja derivata. No, derivati ni u Hrvatskoj danas nisu jeftini, a značajno utječu na ukupne troškove domaćeg bruto-proizvoda. Kaos u Iraku, dakle, dobro se vidi već s najbliže benzinske crpke.