Kao što se zločin Bleiburga nije mogao definitivno zataškati, iako je desetljećima morao čekati da bi postao općepoznata činjenica, tako se ni zločini iz posljednjeg rata sigurno neće moći zauvijek sakriti. Eto, upravo kad se javnosti ponovo pokušava prodati davno potrošena teza da u Oluji nije bilo etničkog čišćenja, osvanu dokumenti koji to demantiraju. Ili se pojave izjave koje dovode u pitanje uvriježeno uvjerenje da u Domovinskom ratu po prvi put nije išao Hrvat na Hrvata.

U sklopu široke, s Pantovčaka pokrenute akcije oslobađanja, bez suda, haškog optuženika, generala Ante Gotovine, državno se rukovodstvo, rijetko složno – Mesić i Račan rame uz rame, obraz uz obraz – stavilo u funkciju teze da u Hrvatskoj etničkog čišćenja nije bilo. Pronađena je, navodno, neka dokumentacija koja dokazuje da su Srbi sami ispraznili Krajinu. U tom se pogledu kao presudno reklamira prošlotjedno svjedočenje bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu Galbraitha, koji je Haškom sudu rekao da Hrvatska vojska nije planski očistila oslobođeni teritorij, jer je ušetala u napuštenu zemlju.

Ali novi broj Ferala objavljuje stenogram, koji je u posjedu Haškog suda i koji pokazuje da je Tuđman sa svojim doglavnicima neposredno nakon Oluje mozgao kako da opustjelu Krajinu nakrca ljudskim mesom hrvatske krvi. Kako da joj zauvijek promijeni etničku strukturu. Krajeve koje su dotad nastanjivali Srbi planski je trebalo naseliti bosanskim Hrvatima. Promjena demografske strukture kanila se inicirati posebno planiranim razmještajem vojnih jedinica. Tako je smještanje gardijske brigade u Knin ciljalo da se taj grad, kako je rekao Tuđman, »veoma brzo učini hrvatskim«.

Jedino su u sklopu takvog projekta onemogućavanja povratka Srba imale smisla masovne paljevine i egzekucije. Dvadesetak je tisuća kuća progutao oganj, ne iz pojedinačne osvete, nego da se njihovi stanari nikako ne bi imali gdje vratiti. Nekoliko stotina civila likvidiranih nakon Oluje također su trebali obeshrabriti svaku ideju o povratku. Tim će činjenicama haško tužiteljstvo poduprijeti svoj stav o etničkom čišćenju. Neki dosad u Haagu okončani procesi pokazuju da se zločin etničkog inženjeringa razmjerno lako dokazuje. Zato, bez obzira što Galbraith govorio, Tuđmanovu vrhušku ne može osloboditi odgovornosti, jer je terete postolujni grobovi i zgarišta.

Slično je i s najnovijom aferom u Slavoniji, gdje se bivši župan osječko-baranjski Ladislav Bognar i Branimir Glavaš, kao ratni capo tog kraja, međusobno optužuju za sudjelovanje u likvidacijama građana i hrvatskih branitelja, konkretno u nikad razjašnjenom ubojstvu Mate Šabića. Sada se otkriva da su egzekutirani hrvatski vojnici odvlačeni na prve crte, kako bi se prikazalo da su poginuli u borbama. Činjenica je da za ta ubojstva nitko nije odgovarao. Sada se utvrđivanje istine, valjda, više ne može izbjeći. Leševi se mogu premještati i sakrivati, grobovi šute, ali zločin vapi za pravdom i kad-tad ipak će doći na naplatu.