ZAGREB, 4. srpnja - »Središnje banke većine zemalja još uvijek prate samo ostvarivanje proračuna središnje države, što nije dovoljno jer ti prihodi i rashodi predstavljaju tek dio ukupnih prihoda i izdataka. No u posljednje vrijeme, ponajprije zemlje kandidati za ulazak u Europsku uniju, ali i Hrvatska, u analize sve češće počinju uključivati i proračune jedinica lokalne uprave i samouprave, kao i izvanproračunske fondove, javne financijske i nefinancijske korporacije, te javna poduzeća), kao i tzv. uvjetne obveze države poput jamstava, osiguranih štednih uloga, i slično. Upravo takav širok obuhvat, naime, čini razinu proračuna koju Europska središnja banka uzima u obzir pri procjeni ispunjavanja kriterija za priključenje EU«, kazao je, među ostalim, Dubravko Mihaljek iz Banke za međunarodna plaćanja (BIS) iz Basela na predavanju »Fiskalna pozicija u novim tržišnim privredama: pogled središnjih banaka« održanom u petak u organizaciji Instituta za javne financije.

Primjerice, podaci o prosječnim hrvatskim prihodima i rashodima od 1998. do 2000. godine govore da je središnja država u ukupnim prihodima opće države imala udio od 60 posto, izvanproračunski fondovi 29 posto, a lokalne jedinice 11 posto. I dok je udio lokalnih jedinica u ukupnim rashodima također 11 posto, rashodi izvanproračunskih fondova iznosili su 44 posto, a središnje države 45 posto. Prema Mihaljekovim riječima, to znači da HNB nema nadzora nad više od polovicom rashoda, ne računajući tu već spomenute uvjetne obveze države, kojih nema u proračunu, ali se mogu pojaviti. Stoga središnje banke mogu dobiti pravu sliku fiskalne pozicije tek kad proračunu opće države dodaju i jedinstvene, konsolidirane bilance svih državnih poduzeća, financijskih i nefinancijskih, dakle i HBOR-a, DAB-a, HFP-a, HŽ-a, HP-a, Hrvatskih šuma, Jadrolinije, Plovputa i drugih, objasnio je Mihaljek. Bez uključivanja u analize svega navedenog, središnjoj je banci teško sagledati realnu fiskalnu poziciju države, što je dodatno otežano i činjenicom da se proračuni u zemljama u razvoju uglavnom donose za razdoblje od jedne godine.

Govoreći o održivosti javnog duga, odnosno sposobnosti vlade da podmiruje obveze javnog sektora, Mihaljek je napomenuo da je danas održivost javnog duga postala tržišna kategorija. To, dodao je, nije bio slučaj primjerice sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su se države uglavnom zaduživale kod banaka, dok danas sa svojim obveznicama izlaze na tržište. Skoro svi danas gledaju na 60-postotni udio duga u BDP-u kao na prag čijim prekoračivanjem počinju problemi. No Brazil je imao znatno veći udio javnog duga u BDP-u pa nije imao problema, a Argentina je imala manji pa jest. Mihaljek je upozorio da treba voditi računa i o tome koji je dio pričuve središnje banke raspoloživ, jer se kod azijske krize pokazalo da je dio rezervi središnjih banaka pojedinih zemalja bio vezan uz razne obveze, te da su stvarno raspoložive rezerve bile mnogo niže.

Inače, Mihaljekovo izlaganje temelji se na istraživanjima ekonomista BIS-a, te diskusiji viceguvernera središnjih banka održanoj krajem prošle godine u Baselu.