Koji je HDZ istinski – onaj koji »osuđuje svaki radikalizam, ekstremizam i šovinizam«, ili onaj koji ga »smatra opravdanim«, čitatelji neka razlučuju sami

HDZ više nije pokret. Postao je mentalitet – briljantna, a nedovoljno puta pročitana dijagnoza S. P. Novaka, izrečena dobrano nakon što je »stožerna stranka hrvatskoga naroda« ustupila mjesto »jalnušima, diletantima i stoci sitnog zuba«, posljednjih se dana potvrdila novom snagom, a starim sadržajem. A taj sadržaj, uznemirujuća smjesa dosadnoga ponavljanja uvijek iste pritajene mržnje, može se – neovisno o načinima ispoljavanja – svesti na uvijek istu rečenicu: 'Manjina je odgovorna i kad je većina odgovorna'.

Najprije, taj pokret: središnjica HDZ-a osudila je šovinističku zabranu četrnaestogodišnjaku da igra nogomet na memorijalnom nogometnom turniru hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nazvali su to »neprihvatljivim i štetnim incidentom«, napisavši i ovo: »Osuđujemo svaki radikalizam, ekstremizam i šovinizam«. Propustili su, međutim, prozboriti i riječ o vlastitoj povijesti, kao i napisati da isti taj »radikalizam, ekstremizam i šovinizam« javno odobrava – predsjednik vukovarskoga HDZ-a Petar Mlinarić. On je, naime, i predsjednik organizacijskog odbora spornoga turnira, pa zabranu djetetu da igra zato što je Srbin – »smatra opravdanom«.

Pogrešno bi sada bilo reći da je Petar Mlinarić »radikal, ekstremist i šovinist« – jer nije. On je čovjek s traumom srpskoga logora, ali za ovu stvar nešto još važnije: uvjereni hadezeovac, pravovjerni, dugogodišnji borac partije u kojoj se uvijek, od samoga početka, prešutno podrazumijevalo da Srbi u Hrvatskoj zapravo ne bi smjeli ništa – a tad bi im najmanji problem bila zabrana igranja nogometa. U takvome vrijednosnom sustavu, Mlinarić zapravo nije učinio ništa loše. Dapače, učinio je dobro, potvrđujući samo još jednom neizrečenu stranačku istinu u koju je vođa stranke, Franjo Tuđman, s godinama uvjerio većinu »Hrvatica i Hrvata«. I koji je sad HDZ istinski – onaj središnjice, koji »osuđuje svaki radikalizam, ekstremizam i šovinizam»; ili onaj »odozdo«, HDZ Petra Mlinarića, koji isti taj »radikalizam, ekstremizam i šovinizam« »smatra opravdanim« – čitatelji neka razlučuju sami.

Potom, mentalitet: posljednjih tjedana nacija nagađa o krivnji generala Gotovine. U njegovu – bitno političkome – salto mortaleu, svi su mu pohrlili pomoći: predsjednik Republike, premijer, pravosuđe i javnost. Istodobno, nitko se nije zapitao je li važnije pitanje Gotovinina odgovornost ili – »Pa tko, zaboga, jest kriv!?«. Jer u buci i bijesu naklapanja, posve su zaboravljeni podaci: HHO je dokazao da je poslije 'Oluje' ubijeno više od 600 ljudi. Za ratni zločin nitko nije osuđen.

Ali odjednom, jučer, u 'Večernjem listu', od anonimnih izvora doznajemo nešto što nam te novine svih ovih godina iz »tajnovitih« razloga nisu željele reći: nitko, istina, nije osuđen, ali skoro da jest! »Prikupljena je dokumentacija!« »Postojala je jasna volja da se zločini procesuiraju!« »Nitko ih nije želio prikrivati!« Hrpa prijava! Nije se planirano etnički čistilo! Optužbe su nepravedne! Tekst emfatičan, novinarka uvjerena, ni trunke sumnje, potpuna izvjesnost, mentalitet pravednika. 'Večernjak' kao da je jučer s Marsa pao u Hrvatsku.

Ali ironijom slobodnoga tiska, Feral istoga dana objavljuje neobjavljene Tuđmanove transkripte iz kolovoza 1995. »Danas se više ne radi toliko o promjeni (nacionalnog, op.a.) sastava koliko o tome da se pojedina mjesta, pojedini krajevi napuče« – to je tada, 18 dana poslije 'Oluje', svojim generalima i ministru obnove Juri Radiću kazao Franjo Tuđman, govoreći da na oslobođenim područjima – ali i »blizu Neuma, jer u njemu zasad ne možemo« – treba rasporediti sjedišta Zbornih područja HV kako bi se »riješio današnji bitni problem, a to je demografska situacija Hrvatske«.

Kilogrami sličnih dokumenata odavna su objavljeni – ali samo »izdajnici« na njih reagiraju. Od Tuđmana, njegovih generala – među kojima i današnji autoriteti u uredu predsjednika – do sadašnjeg predsjednika, premijera, državnih odvjetnika, stranaka lijevih i desnih, medija, građana – svi, gotovo svi, utopljeni u tuđmanovski mentalitet pravednika, odbijaju vidjeti odgovornost većine, bio to mali vukovarski pučkoškolac ili etnički inženjering poslije 'Oluje'. A ti, Haški sude, samo laži dalje – tebe mi dobro znamo. Mi, neshvaćeni pravednici.