Nedavnim prvim javnim nastupom u tjedniku “Nacional” nakon bijega u ilegalu u jednu od zemalja Europske unije, general Ante Gotovina pokazao je da polako ali sigurno shvaća da je bio žrtvovan od svojih najbližih suradnika i prijatelja s ciljem da se glavni i odgovorni za sramnu nagodbenjačku politiku sa Slobodanom Miloševićem ne samo izvuku od procesuiranja pred Međunarodnim sudom u Den Haagu, već da se godinama u hrvatskoj javnosti prikazuju kao kreatori i akteri pobjedonosne vojno-redarstvene akcije “Oluja 95”.

Nakon što je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine Tuđmanu postalo posve jasno da je njegova politika podjele BiH između Beograda i Zagreba doživjela potpuni slom i poraz, on je sa svojim najbližim suradnicima i u kontaktu sa Miloševićem i nekim predstavnicima međunarodne zajednice, očajnički vrebao priliku da teški poraz svoje politike rata s Muslimanima u Bosni i Hercegovini, nadoknadi bilo kakvom makar i prividnom vojnom pobjedom nad - od Miloševića - odavno otpisanim eksponentima velikosrpske politike i nositeljima okupacije nekih dijelova Republike Hrvatske.

Neposredno iza pokolja Muslimana u Srebrenici od strane bosanskih Srba u srpnju 1995. godine Tuđman shvaća da je naglo promijenjen stav američke administracije prema ofenzivnom ratnom djelovanju NATO-a protiv položaja bosanskih Srba, dugo priželjkivana prilika da nadoknadi teritorijalne gubitke Republike Herceg Bosne povratkom okupiranih područja Republike Hrvatske i barem djelomično kompenzira težak poraz svoje ratne politike u BiH. U drugoj polovici srpnja 1995. Tuđman saziva tajni sastanak na Brijunima, na kojem je prisutan i general Gotovina, da bi se dogovorila i razradila vojno-redarstvena akcija "Oluja 95".

Za većinu prisutnih na tom sastanku trebala je to biti akcija oslobađanja okupiranih područja RH, a samo za nekolicinu prisutnih uključujući i samog Tuđmana, fingirana vojno-redarstvena oslobodilačka akcija radi zaposjedanja okupiranih hrvatskih područja od prethodno evakuiranih paravojnih srbočetničkih jedinica i lokalnog srpskog stanovništva tzv. srpske republike Krajine.

Dakle, zakulisno, iza leđa hrvatskoj javnosti i najvećem dijelu hrvatskih časnika i branitelja, Tuđman u dogovoru sa Miloševićem šalje svojeg emisara i ondašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvoja Šarinića u Beograd gdje ovaj dogovara sa Miloševićem sve detalje oko odlaska krajinskih Srba iz Hrvatske i jamstvo Zagreba da će za barem 50 posto teritorija BiH dati punu suglasnost da se prepusti bosanskim Srbima. Tuđman je tim dogovorom sa Miloševićem iza leđa hrvatskom narodu i hrvatskoj vojsci, osigurao da je tzv. srpska republika Krajina prodana i prepuštena od Miloševića Hrvatskoj, jer je Milošević zajamčio Tuđmanu posredstvom Šarinića, da se ostatak Jugoslavije neće izravno miješati u ratove izvan njenih granica.

Tuđman je iz tog dogovora izvukao neposrednu korist na način da se u hrvatskoj javnosti brzo zaboravi poraz njegove protubosanske politike neuspjelim pokušajem stvaranja Republike Herceg Bosne, zatim da se prikaže kao pobjednik u ratu protiv kninskih Srba, bez obzira što je pobjeda dogovorena sa Beogradom, zatim da pruži jamstvo međunarodnim snagama u BiH da Milošević neće vojno inervenirati ukoliko krene vojna akcija protiv bosanskih Srba zbog srebreničkog pokolja, ali samo ukoliko se ne dovede u pitanje opstanak tzv. Republike Srpske u BiH. Na taj način, Tuđman je postao radi svoje vlastite jagme za vlašću najbolji Miloševićev advokat za podjelu BiH na Republiku Srpsku i bošnjačko-hrvatsku Federaciju, kako bi u miru postojala mogućnost obnove scenarija podjele BiH na Republiku Herceg Bosnu i Republiku Srpsku koji je propao potpisivanjem Washingtonskog sporazuma.

Vojno redarstvena akcija Oluja, zbog koje je pred Haškim sudom i optužen general Gotovina, nije nikakva trijumfalna pobjeda hrvatske vojske i generala Gotovine, već je prije svega rezultat dogovora Tuđmana i Miloševića, koji međusobno razmjenjuju i trguju teritorijima i stanovništvom radi kompenzacije Tuđmanovog političkog i vojnog poraza u BiH godinu dana ranije, radi nastavka politike realizacije projekta male Velike Srbije kroz međusobno uglavljenu diobu BiH na koju je svojedobno pristao i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i radi osiguranja Tuđmanove pobjede na predstojećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, koji su održani već u listopadu 1995. godine, dva mjeseca nakon akcije "Oluja 95".

Sve navedene i mnogobrojne druge dokaze i stavove nudio je HSP 1861 Državnom odvjetništvu RH pred više od tri godine, dakle 2000. godine, u obliku kaznenih prijava protiv odgovornih, ali su one radije zadržane u ladici voljom sadašnjih političkih i pravosudnih struktura, vjerojatno zato da se ne bi srušio mit o Tuđmanovom vojnom i pobjedničkom geniju, te da se prave krivce, a ne samo generala Gotovinu (ili bi možda on čak bio izostavljen), ne bi trebalo izvoditi pred lice pravde. Time bi se postiglo da Republika Hrvatska ne samo ne bude talac optuženičke haške klupe zbog Tuđmanove i HDZ-ove ratne i mračne politike, već da odgovaraju najodgovorniji i pravi krivci za moguće žrtve i kolateralne štete nastale tijekom i nakon vojnih akcija HVO-a i HV-a po BiH i RH, dok bi Hrvatska vjerojatno već bila sa Slovenijom slijedeće godine ravnopravna članica Europske unije.

Za sam položaj generala Ante Gotovine nije nevažno da, ukoliko se odluči na susret s haškim istražiteljima, smogne hrabrosti i snage razotkriti sve one koji su se tako grubo i licemjerno poigrali Hrvatskom vojskom, hrvatskim vojnim zapovjednicima i od sigurne hrvatske pobjede u ratnom vihoru napravili dug čiji račun na naplatu već godinama dolazi hrvatskim zapovjednicima i braniteljima umjesto Tuđmanovim političkim mešetarima, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.