Vjesnik: 07. 07. 2003.

Privatiziranje privatizacije

Od Tuđmanova stvaranja hrvatske gospodarske »elite«, pa do današnjih političkih, a zapravo isključivo stranačkih i za cijeli proces neizmjerno škodljivih, doskočica poput Sunčanog Hvara i Vodičanke, privatizacijom su se u Hrvatskoj bavili amateri i tu je skrivena i njena i naša nesreća

VIKTOR VRESNIK

Treba li zaustaviti privatizaciju do izbora kako to predlaže ministar gospodarstva Ljubo Jurčić?

Možda bi to bila i pametna odluka, kada bismo imali makar i jedan signal da će nakon izbora privatizacija napokon krenuti u očekivanu, željenu smjeru.

Ministar ni danas doduše ne zahtijeva bezuvjetan prekid privatizacije, nego prije svega dogovor koalicijskih partnera o tome žele li i kako privatizirati preostale tvrtke s državnog popisa. Ne bude li dogovora, prijeti Jurčić, on će sam zamrznuti proces do kraja svojeg i Vladina mandata.

Hoće li se koalicijski šefovi dogovoriti?

Ne vjerujem. Da su ikad tome bili skloni već davno bi se dogovorili.

Hoće li Jurčić »zamrznuti privatizaciju«?

Ni to mi se ne čini vjerojatnim. Čak i ako dođe do usporavanja privatizacije, a toliko je spora (unatoč neprekidnim optužbama o navodnoj rasprodaji Hrvatske) da bi to bilo gotovo jednako njenu zaustavljanju - još će biti iznimaka (Ina, neki od poljoprivrednih kombinata...) koje će doći do kraja za ovu godinu planirane faze procesa.

Što bi se dobilo zaustavljanjem privatizacije?

Gledajući isključivo iz političkog kuta, spriječilo bi se manipuliranje preostalom državnom imovinom u svrhu stranačkog prikupljanja bodova.

Što bi se izgubilo zaustavljanjem privatizacije?

Najjednostavnije rečeno - a što ako se doista odnekud pojavi odličan (domaći ili strani) kupac za Croatia osiguranje, za PIK-ove, ili za bilo koju drugu kompaniju na državnom popisu? Hoćemo li ga u tom slučaju otjerati, pustiti da sam pobjegne, ili ćemo privatizacijski proces odmrzavati pa zamrzavati od prigode do prigode?

Što to zapravo znači da netko privatizaciju koristi za prikupljanje političkih bodova (a tako se, uostalom, može koristiti i njeno zaustavljanje)?

Matematika je i ovdje jednostavna: ako je netko napravio uspješan posao, logično je da mu pripadnu i bodovi. Ako zabrlja, bodovi odlaze drugima. Uspješan posao može biti i prodaja dobrog poduzeća, ali i zaustavljanje loše zaključena posla. Građani će znati procijeniti tko radi u njihovu, a tko (samo) u svoju korist.

Mogu li građani pogriješiti? Mogu, ali tu već zadiremo u samu bit demokracije koja građanima dopušta pogrešnu procjenu, no daje im i mogućnost njene relativno brze korekcije.

Kada je svojedobno Brigit Breuel vodila privatizacijski proces u tada tek pripojenom istočnom dijelu Njemačke, njen ured imao je potpunu autonomiju, gotovo poput središnje banke u državi. Jesu li Nijemci voljeli svoju Brigit? Nisu. Je li bilo pogrešaka u privatizaciji? Bilo ih je. Tko je na kraju profitirao? Nijemci, unatoč svim teškoćama koje ih danas sustižu. Gospođa Breuel se po obavljenom poslu prihvatila novih poslovnih izazova (bila je, među ostalim, koordinator Expoa 2000 u Hannoveru). Toliko o stranim iskustvima.

Tko je u Hrvatskoj vodio privatizaciju? Zlatko Mateša (u doba Agencije), Ivan Penić, Milan Kovač, Hrvoje Vojković...? Može li se za njih reći da su doista vladali procesom? Teško, jer bili su prije svega samo zastupnici određenih političkih formacija. Danas već sa sigurnošću možemo reći da do njihova osobnog stava nitko nije previše držao. Oni su bili tu samo zato da na sebe preuzmu krivicu u slučaju kada bi stvari pošle naopako. Tada bi ih smijenili, postavili nekog drugog, a proces...

Proces je, dakako, od samog početka bio problematičan. Od Tuđmanova stvaranja hrvatske gospodarske »elite«, pa do današnjih političkih, a zapravo isključivo stranačkih (i za cijeli proces neizmjerno škodljivih) doskočica poput Sunčanog Hvara ili Vodičanke, privatizacijom su se u Hrvatskoj bavili amateri (počevši od samog Tuđmana) i tu je skrivena njena i naša nesreća.

Kada je jugoslavenski »republički ključ« nakon hrvatskog osamostaljivanja odmah zamijenjen stranačkim (koji baš kao ni prethodni nema nikakve veze s demokracijom), grabež koji je uslijedio bio je doduše svima lako razumljiv, ali jednako toliko tragična posljedica. Prvi takav plijen u novoj raspodijeli moći bio je baš sam proces privatizacije.

Jurčićevu vapaju političarima da se napokon odluče žele li na sebe uoči izbora prihvatiti rizik neuspjele privatizacije (jer o tomu je riječ), treba zato dodati kratak nastavak: kada se jednom opredijele za koncept koji će, prema njihovu mišljenju, biti najbolji za Hrvatsku, neka njegovu realizaciju prepuste profesionalcima. Onima koji ostaju i nakon izbora, neovisno o izmjenjivim stranačkim garniturama. Političarima i dalje ostaje nadzor procesa i mogućnost korekcije pogrešaka u proceduri.

To, međutim, znači i da Liniću i Tomčiću, kao članovima iste koalicije, preostaje samo zajednička odgovornost (i zajedničke zasluge), ali to je na kraju i uvjet pod kojim su građani, nakon izbora 2000., prihvatili stvaranje šarene koalicije. To je i uvjet pod kojim će prihvatiti i bilo koju novu koaliciju, nakon sljedećih izbora.