Prvo je Zdravko Tomac, jedan od godinama najutjecajnijih ljudi stranke, sada na funkciji potpredsjednika Sabora, objavio knjigu u kojoj grubo blati stranačkog šefa i reklamira svoj razlaz sa SDP-om. Optužbe na račun stranke iz tipičnog su arsenala desnice – Tomac govori o njenoj nedovoljnoj nacionalnoj svjesnosti, ili manjkavoj obrani dostojanstva Domovinskog rata. Bez obzira što su mu optužbe na Račanov račun tragikomične – tvrdi da ga progoni još iz vremena kad su bili u pionirima, dakle, politički u špilhoznicama – one nisu izraz samo njegovih nerealiziranih osobnih ambicija, nego pokazuju da dio stranke gura SDP u poziciju koja bi ga sutra približila koaliciji s HDZ-om.

Drugo, saborska zastupnica Dijana Čizmadija demonstrativno je dala ostavku na stranačke funkcije, nezadovoljna jer je SDP, po njenom mišljenju, iznevjerio socijaldemokratsku ideju. Bez obzira što je njen istup, vjerojatno, potaknut potrebom da jakom gestom prekrije svoju dosadašnju neaktivnost, primjedbe koje je iznijela pokazuju nezadovoljstvo lijevog SDP-ova krila ponašanjem i pozicioniranjem stranke otkako je na vlasti.

Treće, moćni čovjek zagrebačkog SDP-a Milan Bandić završio je u bolnici s izgledima da će morati smanjiti svoje radne angažmane. Račanu se tako otvorio veliki problem – nema čovjeka koji bi ga u prevažnom Zagrebu u skorim izborima mogao zamijeniti. SDP-ovu organizaciju u glavnom gradu čine, naime, Bandić i buljuk patuljaka.

Sva tri slučaja zapravo upućuju na dubinske probleme u SDP-u. U stranci je tek nekoliko jakih i javnosti atraktivnih imena. Iako je po snazi druga u državi, partija pati od kroničnog pomanjkanja autoriteta. U proteklih trinaest godina, koliko je Račan na njenom čelu, postepeno su eliminirani svi koji su mu mogli biti konkurenti. Zato Bandićevo izbacivanje iz stroja rezultira panikom da će stranka izgubiti Zagreb. Pritom je važno konstatirati da je riječ o čovjeku koji odskače samo svojom ambicijom i radnim kapacitetima.

Jedan od najzaslužnijih za takav smjer kretanja, svakako je dugogodišnji SDP-ov potpredsjednik Tomac, koji bi sada oprao ruke od odgovornosti za sve što se u stranci proteklih godina događalo. Bio je jedan od kreatora politike, sada se predstavlja žrtvom. Zbunjivao je i odbijao simpatizere stranke, sada se distanciranjem pokušava kvalificirati za neku novu izbornu kombinaciju. SDP je danas najsličniji onom čardaku, iz narodne riznice, koji je ni na nebu ni na zemlji. Pretvorili su ga u nešto između. Stranka ne drži do svoga imena i korijena, s glavom je vazda u oblacima. Problem je što takva – bez jasnog identiteta i dezorijentirana – čini okosnicu vladajuće koalicije, pa se njeni unutarnji odnosi reflektiraju na mnogo širem planu.