Vjesnik: 08. 07. 2003.
Transkripti na političkoj tržnici
Odvjetnici haaških optuženika spominju barem desetak adresa na koje se moraju obratiti ne bi li za svoje klijente pribavili potrebnu dokumentaciju. Kroz iskustva Ureda za odnose s Haagom istu nevolju prolazi i država, koja nije donijela propis kojim bi se ta stvar riješila i posjednici transkripata razasutih po državnim podrumima i privatnim skrovištima ob
vezali na dostavu dijelova hrvatske povijestiVLADO RAJIĆ
Transkripti, dakle ispisi snimljenih razgovora, već nekoliko godina »drmaju« političkom i medijskom scenom u Hrvatskoj. Važnost tih papira preuzima dobar dio pravne i političke uvjerljivosti »utvrđivanja istine«. I pritom gotovo da i ne smeta što se pojava transkripata tempira za točno određene događaje koje donosi bujica političkog previranja u zemlji. Tome, naravno, pripomaže i permanentna »predizborna kampanja« na koju su se sveli međustranački od
nosi, sa silnim opterećenjem po državne poslove, od gospodarstva do europskih i inih integracija.Popis onih koji trenutačno raspolažu transkriptima u Hrvatskoj neznatno je kraći od telefonskog imenika.
Josip Kolanović, šef Hrvatskog državnog arhiva, još je prije nekoliko godina upozoravao na moguće posljedice »tržnice transkripata« ne stave li se ti dokumenti pod pasku njegove institucije.
Odvjetnici haaških optuženika spominju barem desetak adresa na koje se moraju obratiti ne bi li za svoje klijente pribavili potrebnu dokumentaciju. Kroz iskustva Ureda za odnose s Haagom istu nevolju prolazi i država, država koja nije donijela propis kojim bi se ta stvar riješila i posjednici transkripata razasutih po državnim podrumima i privatnim skrovištima obvezali na
dostavu dijelova hrvatske povijesti.Praktično, to se nadalje manifestira i tako da Ured predsjednika Republike distribuira te dokumente s jednim predznakom (u »slučaju Gotovina« ti papiri pomažu odbjeglom generalu), dok su Vlada i njezin Ured prisiljeni priopćenjima tumačiti da je riječ o sadržaju što ga tužiteljstvo Carle del Ponte već ima.
I drugi primjer, novinari su prošloga tjedna salijetali Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika, o dokumentaciji s 4000 kaznenih prijava poslanih Stjepanu Mesiću na njegov zahtjev, da bi ubrzo procurila vijest da je riječ o popisu što ga je bivši ministar pravosuđa dr. Stjepan Ivanišević poslao u Haag još 2000., začinjući novu etapu u suradnji Hrvatske i Haaga.
Naravno da u takvim okolnostima malo tko ima stvarni uvid u sadržaje papira koji kolaju između nadležnih institucija i, naravno, da njihov domet svatko može ocijeniti kako mu se sviđa.
No, kako se transkripti i nadalje pojavljuju, kako mediji bez kompleksa objavljuju i faksimile stranica s kojih crpu sadržaje za svoje priloge, pojavila se i ozbiljna opasnost da se »transkriptirani« dio povijesti Hrvatske zloupotrijebi.
Naime, ako se ne zna tko sve i komu dijeli tu dokumentaciju, na zna se ni kad je to učinjeno i je li namjera onoga koji daje, u vrijeme kad to čini, istovjetna namjeri kad se transkripti i objavljuju. Jesu li, na primjer, netom objavljeni transkripti koje objavljuje Feral primljeni u redakciju baš uoči zaključenja posljednjeg broja ili su u posjedu novinara već neko vrijeme.
Iako Haag u Hrvatskoj ima samo jednu adresu s kojom službeno komunicira (spomenuti ured koji vodi Frane Krnić), vlasnici transkripata tu adresu mogu odabrati. Posebno ako ih na povrat oduzetih ili nevraćenih dokumenata nitko ne sili.
Tako su transkripti postali ne povijest, nego dnevna politika, ne izvor činjenica nego razlog obračuna, ne pravna pomoć nego privatno »oružje«.
Teško bi bilo provesti, poput ovdašnje policije, akciju »povrat oružja« kao »povrat transkripata«, ma koliko mnogi dokumenti u neovlaštenom ormaru imaju snagu neovlaštene »bazuke« na istom mjestu.
Čitav problem s transkriptima završava na sudačkim stolovima, ne samo u Haagu. Transkripti su nastali i u aferi tužitelja Krunoslava Canjuge, pa su neovlašteno iscurili u javnost i prije no što je došlo do procesa u tom povodu. Očito je, dakle, da se nezakonitost držanja najkraćim putem pretvara u nezakonitost upotrebe sa svim posljedicama za neku buduću pravdu ishođenu na sudu.
Kako su pisani dokazi jedan od najtvrđih naznaka o nečijoj krivnji ili nevinosti, sve što se događa s transkriptima zagovara tezu da se manipulacijom papirima pravda zapravo tjera iz sudnica.