Hrvatski političari najviše bi voljeli kada bi predsjednik Europske komisije Romano Prodi u četvrtak u Zagrebu službeno najavio da Hrvatska više nije u skupini zemalja koje je EU podveo pod zajednički nazivnik zapadni Balkan. To se, naravno, neće dogoditi.

Predsjednik Europske komisije u Zagreb u svojoj torbi donosi Komisijin upitnik, popis pitanja ispisanih na 150 stranica, temeljem kojih će se do polovice sljedeće godine odlučiti je li Hrvatska sposobna započeti pregovore o punopravnom članstvu. No, kolikogod ta pitanja bila važna, odnosno kvalitetni odgovori, mnogo je važnije da se u Hrvatskoj shvati ono bitno. A to je da je uspjeh Hrvatske na putu prema Europskoj uniji, sada više nego ikad, ovisan o samoj Hrvatskoj. Prodi, dakle, u Zagreb nosi snažnu političku podršku. Shvaćanje tog »bitnog« premašuje i stalna »ciljanja« datuma o tome kada će Hrvatska uistinu postati članicom te najsnažnije europske integracije.

Hrvatska je politika na vlasti, ponesena posljednjim izvješćem Europske komisije, u kojem stoji da je Hrvatska daleko najrazvijenija u regiji, a njezin BDP iznosi gotovo polovicu BDP-a svih ostalih zemalja zapadnog Balkana.

Takav je podatak ohrabrujući, a zajedno sa zaključcima solunskog summita o tome kako će svaka zemlja biti ocjenjivana individualno, na temelju vlastitih postignuća, daje nade da bi Hrvatska možda mogla uspjeti u onome što uporno tvrdi hrvatski integracijski ministar Mimica - ispunjavanju svih Unijinih kriterija do kraja 2006. Takav scenarij u Europskoj komisiji svi odreda smatraju vrlo optimističnim, ali s napomenom kako bi im bilo drago da Hrvati u tome uspiju. I to ne stoga što bi im Hrvatska bila posebno na srcu.

Uspješan napredak Hrvatske u ispunjavanju Unijinih kriterija potvrda je uspjeha EU-politike prema regiji, dokaz da regionalni pristup funkcionira. Hrvatska će, dakle, i nakon zaključaka posljednjeg summita u Grčkoj i nakon Prodijeva posjeta ostati sama sa sobom u potvrdi da su sve najave o vlastitoj sposobnosti točne, ali i s odgovornošću prema regiji, do koje je Europskoj komisiji iznimno stalo. Bilo bi dobro da hrvatski političari to uistinu shvate.

Hrvatska je stoga Komisiji važna upravo zbog regije, kako bi se pripremio novi val proširenja na koji se Unija obvezala. Hrvatski uspjeh i njezin utjecaj na regiju bitno olakšava posao Komisiji, jer među zemljama-članicama, priznat će bliski Prodijevi suradnici, ima još i onih koji nisu sigurni treba li se s proširenjem odmah nastaviti. Stoga bi bilo jako dobro kada se u vrijeme i nakon Prodijeva posjeta ne budu sa službenih mjesta opet čule kuknjave o tome kako se nezasluženo nalazimo u neželjenom društvu, i tako sami sebi uskočili u usta. Ako ne želimo surađivati u regiji, gdje smo po svemu najbolji, nećemo moći ni s članicama EU-a jer smo po kriterijima još daleko od njih.

Svijet u kojem se hrvatski mentalni sklop političkog razmišljanja mora prebaciti na kolektivno, zajedničarsko razmišljanje, bilo da je riječ o EU ili NATO-u. S partnerima, u realnome se svijetu, unatoč načelima, ne razgovara uvijek ravnopravno, ali se to čini otvoreno. Tu privilegiju imaju upravo oni koji se javno proglašavaju hrvatskim prijateljima. Hrvatska politika na vlasti treba to što prije shvatiti, a ne zbog toga osjećati nelagodu, opasnost od poniženja, pa onda nabrzinu izvrijeđati polovicu diplomatskog zbora u Zagrebu i cijelu nizozemsku vladu, zbog nečega što je sama odavno trebala napraviti.

Romano Prodi u misiji ohrabrenja i potpore u Zagreb dolazi i kako bi naglasio da bez političkih preduvjeta integracija nema, a da se EU-kriteriji na kraju moraju i provesti. Jer bez toga potpora može i iskopniti. Kako će to jednostavno reći Komisijin dužnosnik, pravila EU-a se ne rade samo na stroju za fotokopiranje. U Prodijevoj torbi, dakle, bit će nešto više od tih 4000 pitanja.