Gubitak nekoliko milijuna dolara godišnje američke vojne pomoći nije ništa strašno da bi se Hrvati trebali plašiti za vlastitu sigurnost / Sankcije protiv 35 »neposlušnih« zemalja i gledanje kroz prste za njih 22, jer su važni američki saveznici, pokazuju da Bijela kuća na tom planu vodi ideološki obojenu politiku / Hrvatska se ne mora bojati da će »vojne sankcije« automatski ugroziti američka ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, jer su ona ionako bila ili vrlo ograničena ili čak izrazito nepovoljna

Odmah treba upozoriti da gubitak nekoliko milijuna dolara godišnje američke vojne pomoći nije ništa strašno da bi se Hrvati trebali plašiti za vlastitu sigurnost. Primjerice, u Brazilu, Peruu, Urugvaju, Paragvaju i Venezueli nisu popustili američkim pritiscima, jer su godišnje na ime vojne pomoći dobivali od SAD-a simboličnih 200.000 do maksimalnih pola milijuna dolara. Čak je i Kolumbija - jedina zemlja u Latinskoj Americi kojoj je, zbog složene unutarnje situacije, godinama iz Washingtona stizala obilna vojna pomoć, 2000. godine 820 milijuna dolara, a 2001. godine 265 milijuna dolara - radije zadržala slobodne ruke u međunarodnom pravu, bez ikakvih posebnih obveza prema svom bogatom i moćnom savezniku.

Amerikanci su kaznili i niz malih i siromašnih zemalja u Latinskoj Americi i Africi. U Europi, uz Hrvatsku, bez vojne pomoći ostale su Bugarska (godišnje je primala u prosjeku oko devet milijuna dolara), Estonija, Latvija i Litva (svaka oko sedam milijuna, Malta (300.000 dolara), Slovačka (8,8 milijuna), Slovenija (4,8 milijuna dolara) i Srbija i Crna Gora (tek je trebala dobiti vojnu pomoć).

Vojna pomoć SAD-a uglavnom je usmjerena na podizanje kvalitativne razine domaćih vojnih struktura, što treba slijediti i modernizacija civilne i vojne administracije, borba protiv organiziranog kriminala i reforma privrednog sustava, posebno onog vezanog uz oružane snage. Hrvatska je na toj osnovi 2000. godine primila od SAD-a prvo 4,5 milijuna dolara, iduće godine pet milijuna dolara, 2000. 5,6 milijuna, a ove godine imala je pravo potrošiti 6,7 milijuna dolara. Estonija, Latvija i Litva glatko su odbile američke zahtjeve tvrdeći da bi, potpišu li sa SAD-om dokument o izuzeću, to isto uskoro vrlo žustro tražila i Rusija (u ime zaštite brojnih Rusa u sve tri zemlje).

Nakon Drugog svjetskog rata ovakve situacije još nije bilo. Sankcije protiv 35 »neposlušnih« zemalja i gledanje kroz prste za njih 22 (jer su važni američki saveznici, npr. Japan, Izrael, Australija, Egipat, zemlje članice NATO-a) pokazuju da Bijela kuća na ovom planu vodi ideološki obojenu politiku. To pokazivanje neokonzervativnih mišića nije dobro na dulji rok, jer će se većina zemalja snaći i sklopiti i unosnije bilateralne vojne sporazume s drugim utjecajnim državama (najrazvijenijim članicama EU-a, Rusijom i Kinom). Hrvatska se ne mora bojati da će ovakve »vojne sankcije« (prošla je i kroz gore) automatski ugroziti američka ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, jer su ona ionako dosad bila ili vrlo ograničena ili čak izrazito nepovoljna (npr. tužna epizoda s Enronom).

Treba priznati da Sjedinjene Države dosljedno pružaju otpor osnivanju Međunarodnog kaznenog suda jer bi on jednog dana mogao podići optužnice i protiv dužnosnika u američkoj vladi i vojsci. Američki establishment jasan je u tom pogledu: Sjedinjene Države traže druge ljude koji su počinili ratne zločine, ali Amerikanac prema svojoj definiciji ne može počiniti ratni zločin.

Tako je Henry Kissinger najviše pisao da je prijedlog za osnivanje Međunarodnog suda besmislena ideja. Naravno, to je loša ideja, jer bi on među prvima bio pozvan makar na svjedočenje, da iz prve ruke objasni svoju ulogu u američkoj podršci eskadronima smrti u Latinskoj Americi, rušenju legitimne vlade u Čileu, zatim o ratnim zločinima u Jugoistočnoj Aziji i apartheidu u Južnoj Africi. Upravo su u toj zemlji (izgubila je 8,1 milijun dolara godišnje američke vojne pomoći) vrlo kritični prema takvoj američkoj politici. Od Nelsona Mandele, preko državnih čelnika, tvrde da se svijet suočava s pretenzijom jedne zemlje koja želi svima, bez razlike, nametnuti moral, definirati pravo na način mišljenja i model društva, sa snažnim mesijanskim aspektima.

Nema potrebe da Hrvatska bude »gruba« prema službenom Washingtonu. Amerikancima treba uljudno zahvaliti na dosadašnjoj pomoći i na vojnom se planu okrenuti (upravo to uspješno radi Slovenija) Europi: i Njemačka i Francuska (Austrija i Italija također) i te kako nam imaju što ponuditi. Posebno su pristupačne prema onima koji misle ozbiljno i pragmatično kada se kandidiraju za članstvo u EU, a da im pritom srce i novčanik nisu u Americi.

Fran Višnar