Vrijednost kune, koja se od uvođenja uglavnom povećava, nije imala pokriće u realnoj sferi gospodarstva: BDP je tek neznatno rastao, a nezaposlenost i trgovinski deficit su galopirali

Povijest kune od njezina uvođenja u službenu uporabu, dakle od 1994. godine do danas, obilježena je rekordima. Naime, mjereno intervalutarnim kriterijem odnosa, u usporedbi s vodećim svjetskim valutama, vrijednost se kune ne samo održala već, što je još značajnije - uglavnom pojačala. Istodobno, u realnoj su sferi gospodarstva rezultati bili skromni, budući da je domaći bruto društveni proizvod tek neznatno rastao, dok su nezaposlenost i deficit trgovinske bilance bili galopirajući. Taj raskorak između realnog i financijskog svijeta nacionalne ekonomije stalno se povećava, što potiče brojna pitanja vezana uz intervalutarnu vrijednost kune, dakle njezin tečaj i naravno otvara duboke teorijsko-metodske kontroverze.

Valja podsjetiti kako je u razdoblju do polovice 1998. godine snažna kuna neprijeporno izravno štetila izvoznoj orijentaciji zemlje, što je posebice pogađalo proizvodne sektore gospodarstva i u konačnici znatnim dijelom pridonijelo općem slabljenju proizvodnje. U sprezi s privatizacijom, aprecirani je tečaj kune uništio brojne tradicionalno izvozno orijentirane proizvođače, posebice u drvnoj, tekstilnoj, prehrambenoj i metalskoj industriji, čija je proizvodnja supstituirana uvozom.

Unatoč tomu, koncepcija snažne kune nije napuštena, što je u uvjetima nakon 1998. godine rezultiralo njezinim daljnjim jačanjem. Sustav nacionalnoga gospodarstva temeljen na takvoj kuni konsolidiran je u nekoliko pravaca. Brojne insolventne točke sustava nestale su, bankovni je sektor konsolidiran, dok je državni proračun sustavom PDV-a uspio obuhvatiti do tada brojne skrivene izvore prihoda. Na taj je način ojačala pozicija financijskog sektora u cijelosti, dok je država povećala kompetenciju u socijalnoj politici. Povratno je takav stupanj opće stabilnosti povećao povjerenje u kunu i potaknuo rast štednje, međutim, još uvijek u devizama. Također, država je otvorila proces privatizacije, što je, zbog pretežito inozemnih ulagača, imalo za posljedicu jačanje deviznih pričuva, a samim time i tečaja kune. Posebni pak impuls deviznoj likvidnosti zemlje, a time i snazi kune, dao je takozvani učinak eurizacije, kada su skrivene devizne pričuve legalizirane enormnim skokom devizne štednje. Superlikvidna kuna uravnotežena je u takvim okolnostima visokim deviznim pričuvama i rastom inozemnog duga, što je otvorilo njezinu dugoročno bitno novu poziciju.

Obilježja gospodarskog rasta, posebice u 2002. i 2003. godini nastavljena su uz jačanje strukturnog debalansa između proizvodnje i potrošnje, i rasta deficita trgovinske bilance. Inodug u svim je komponentama potvrdio visoku ekspanziju, što je u konačnici rezultiralo intervencijom HNB-a početkom 2003., čime je ponovno na dnevni red dovedeno pitanje moći kune i realnosti njezinih intervalutarnih dometa. Trgovinski debalans neprijeporno upozorava na manjak izvoza u bilanci, što naravno implicira zaključak o precijenjenosti kune, istodobno vanjski i unutarnji dugovi, te potrošni obrazac rasta, upozoravaju na teške posljedice eventualne kunske deprecijacije. Moje je osobno stajalište kako kratkoročno, u razdoblju od najviše dvije godine, treba svim sredstvima održati dosegnutu intervalutarnu vrijednost kune u odnosu na dolar i euro, naravno sukladno omjeru u platnoj bilanci zemlje.