Prošlo je, naime, više od 12 mjeseci otkako je Račanova vlada u londonskom »Financial Timesu« objavila međunarodni natječaj za privatizaciju Industrije nafte Zagreb, na koji se u prvom krugu zainteresiranih javilo deset kompanija, među kojima i vodeći ruski naftni div, Lukoil, i sve ofanzivniji regionalni igrač, grčki Hellenic Petroleum, pa čak i talijanski Edison gas. No, u kasnijim su se krugovima, kao trojka najzainteresiranijih, izdvojili austrijski OMV, mađarski MOL i ruski Rosneft. Danas poslijepodne bit će poznate njihove konačne ponude, pa i cijena uz koju žele dobiti strateški udjel u INA-i, hrvatskoj kompaniji koja je lani ostvarila prihod od 14,1 milijardi kuna i dobit nakon oporezivanja od 854 milijuna kuna, te izvoz od 3,2 milijarde kuna. Na Vladi je, međutim, teška odluka: da odluči ne samo o tome hoće li nečiju od tih ponuda prihvatiti po cijeni i ostalim referencama, nego da konačnim izborom strateškog partnera INA-e raspetlja slojevit sudar hrvatskih, ruskih i američkih interesa na naftnom tržištu srednje i jugoistočne Evrope.

Hrvatski je interes da preko prodaje strateškog, manjinskog udjela u partnerski odnos uvuče neku od većih evropskih naftnih kompanija, koja će Ininu ponudu ojačati investicijom od najmanje 1,6 milijardi dolara (uglavnom u riječku i sisačku rafineriju i u modernizaciju maloprodajne mreže) u idućih pet godina. To znači da Vlada želi, ne samo sačuvati, nego i proširiti ponudu rafinerija u Rijeci (Urinj) i u Sisku, stavljajući privatizaciju INA-e u širi kontekst prevrednovanja Jadranskoga naftovoda kao najkraćeg puta za rusku i kaspijsku naftu u južnu, srednju i zapadnu Evropu te na svjetsko tržište, pa i u SAD. Alternativno, u slučaju propasti rusko-hrvatske DružbAdrije, pa i američko-hrvatskog projekta naftovoda od Constanze do Omišlja i Krka, ulazak kvalitetnog stranog partnera u INA-u osigurao bi preobrazbu Rafinerije Rijeka u prvorazrednog proizvođača derivata za balkansko tržište.

Ako Hrvatska odustane od prodaje INA-e, alternativa joj može biti samo u pokušaju da INA-u usmjeri na regionalna preuzimanja (osobito u Srbiji, BiH i Makedoniji). No, prodaja četvrtine te kompanije bilo kojoj od jačih inozemnih tvrtki ne mora značiti opasnost za državni proračun, niti za energetski suverenitet zemlje, nego može čak pomoći da se proizvodnja derivata u rafineriji u Urinju udvostruči, i da INA u kombinaciji s JANAF-om ponovno postane moćno ime u balkanskim razmjerima.

Ruski interes za INA-u, preko Rosnefta koji je u državnom vlasništvu, svodi se na novi pokušaj ruskoga prodora na toplo Jadransko more, na evropsko naftno tržište i u sve otvoreniju globalnu utakmicu s američkim i britanskim naftnim kompanijama na svjetskom tržištu nafte, plina i derivata. U to ime ruski se pipci već pružaju i do krčkoga turizma (npr. Haludova), i – preko projekta DružbAdria – do JANAF-a, a rezervnu varijantu (kao i Amerika!) imaju u svojim navodnim vlasničkim udjelima u mađarskome MOL-u, kao tobože neutralnom kandidatu za kupnju INA-e (koji je četvrtinom u državnom posjedu, 10 posto u posjedu OMV-a, a 65 posto u vlasništvu investicijskih fondova). No, izabere li Vlada Rosneft ili MOL većih rizika za punjenje državnoga proračuna i za nadzor energetike neće biti, ako se kupcu prve četvrtine INA-e automatski ne dodijeli i pravo na kasnije stjecanje većinskog vlasništva (čega u natječaju – nema).

Austrijski OMV (koji je trećinom u posjedu kompanije iz Abu Dhabija), trećinom u posjedu države, a trećinom u vlasništvu investicijskih fondova s Bečke burze, zainteresiran je prije svega za Inino tržište i za prodor na Balkan, a manje za modernizaciju ovdašnjih rafinerija. Ali, tko uskoro osvoji vlasništvo u trećini koja pripada investicijskim fondovima, taj će ovladati cjelinom razvojne strategije te kompanije (što je zasad nepoznanica).

Odlučujući o strateškom partneru INA-e, Račanova vlada, dakle, odlučuje o tome hoće li u najzahtjevnijem segmentu gospodarstva, u nafti, ključnog partnera imati u Bushovoj Americi ili u Putinovoj Rusiji.