Sigurnost je bez ikakve sumnje i bez ikakve konkurencije najlicemjernija politička ideja današnjice. Saddamova prijetnja globalnom "nesigurnošću" uzela se kao glavni i nepobitni argument nelegitimne anglo-američke ratne kampanje. Američki državni tužilac John Ashcroft je naglavce okrenuo Magnu chartu građanskog dostojanstva davši prijedlog kako bi optuženi za terorizam morali dokazivati svoju nevinost. Jer, u pitanju je nacionalna sigurnost, a to je cilj koji opravdava svako sredstvo. Međutim, kultura sigurnosti je šira od državne sigurnosti. Zbog toga se mora nužno postaviti temeljno pitanje ima li svrhe graditi globalnu političku sigurnost na globalnoj ekonomskoj nesigurnosti? Zar antiteroristički unipolarizam ne proizvodi nove vrste nesigurnosti samih nacionalnih država?

Najveća sila zabrinuta je za sigurnost svijeta, a čini sve da razvija i propagira što efikasniju nesigurnost radnoga mjesta i svega što u društvenom smislu proizlazi iz njega. Popularizira se ukidanje doživotnog, a forsira efikasnost "fleksibilnog" privremenog zaposlenja koje ne osigurava dolaženje do kredita, stana, braka itd., a čovjeka pretvara u potrošni lokalni dodatak nepotrošivom globalnom kapitalu. Nikome ne treba stvaran i cjelovit čovjek s njegovom poviješću i ekonomskim potrebama, nego samo funkcija koju može u traženom roku obaviti. Zato se izmišljavaju ad hoc radne usluge kojima se u biti od pojedinca odvaja njegova radna od životne funkcije. I to se gromoglasno hvali jer ljudi bar imaju posla, a ne vidi se da posao ima ljude koji i psihološki i socijalno odumiru čim prestane takva privremena zaposlenost.

Nepravedna globalna podjela rada i kapitala uvjetuju globalnu ekonomsku nesigurnost - a ona je uzrok lančane reakcije osobne, obiteljske i nacionalne agonije. Umjesto da se takve kondicije globalne ekonomije smanjuju, one se povećavaju, pa se zdravstveno i mirovinsko zakonodavstvo nastoje neizbježno "modernizirati" (što odbacuju ovih dana i francuska i austrijska javnost) radi podizanja konkurentnosti vlastite privrede - a zapravo se radi samo o olakšavanju uvoza i ulaganja. Najviše žrtava počinio je spekulativni i financijski terorizam koji je koncem 1990-ih opustošio Tajland, Južnu Koreju i Indoneziju ili početkom 2000-ih Argentinu. Nagli izlaz stranog kapitala iz neke države stvara u njoj apokalipsu, ali to naravno nije pitanje sigurnosti, posebice globalne sigurnosti, već tek sastavni dio slobodne tržišne utakmice i cijena uključivanja u globalno gospodarstvo!?

Međutim, protiv takvog se terorizma ne može koristiti vojna sila koja postoji da bi podržavala apsolutnu mobilnost kapitala. NATO je najvažnija institucija za sigurnost američkih interesa u Europi, a ne osiguravanje tradicije europskih radničkih prava. Sigurnost u vojnim pitanjima želi se proširivati na "zajedničku" sigurnost u političkim pitanjima i na "jedinstvenu" izvoznu sigurnost tako da sve države moraju prihvaćati genetski tretiranu hranu kao vlastiti uvoznički izbor. I to se onda obrazlaže "zakonitošću" globalizacije koja ne trpi iskakanje nacionalnih država iz pravila svjetske trgovine.

Nacionalne države, odnosno sama institucija države pružala je radnu, pravnu, socijalnu i svaku drugu sigurnost svojim građanima, ali sada navodni multinacionalni, a zapravo transnacionalni ili čisto privatni subjekti radi sigurnosti osobnog profita derogiraju dosadašnju ulogu države. I kad takav kapital dolazi, hoće da je potpuno autonoman od društvene odgovornosti pa se za njega osiguravaju slobodne zone koje isključuju svaki doprinos lokalnoj zajednici, a ako i uđe na regularni kompetitivni teren, želi da se o njegovim radnicima u obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom i mirovinskom smislu brine država koju zapravo želi trajno marginalizirati, budući da usporava tempo njegova obrtaja. Takve provokacije na razini globalnog sustava predstavljaju neusporedivo veću prijetnju sigurnosti globalnog svijeta od terorista uzgajanih za potrebe rušenja geopolitičkih protivnika.