Nekadašnji socijalistički funkcionar, koji se pretvorio u crvenog tajkuna, pokazuje zapravo vrlo osebujno shvaćanje posljednjih mu godina dragog kapitalizma: moja je kuća samo moja, a moje poduzeće i radnici – državna su briga. Od radnika traži da rade a za plaću ne pitaju, čak da na takvu obavezu stave potpis, ali svoju je imovinu, uključujući i vilu, prebacio na obitelj, za svaki slučaj. Kad se bere vrhnje i dijeli dobit, onda je Lenac poglavito njegov, kada ga treba spašavati – onda će reći da se »u ovoj državi brodogradilišta valjda više ne dijele na privatna i državna«. Zanimljivo, u najnovijoj krizi u Martinšćici nominalni se vlasnici drže po strani; vriju radnici, vijećaju banke, uzbuna je u Vladi, ali vlasnike kao da se to ništa ne tiče, kao da se u toj stvari ni na koji način ne osjećaju obaveznima.

Damir Vrhovnik ogledni je primjerak kako su se nekadašnji ljevičari, ljubitelji diktature proletarijata, prometnuli u praktičare kapitalizma, i to onog divljeg, još neuređenog, iz vremena prve akumulacije. Sličniji su HDZ-ovim tajkunima nego kapitalistima zapadnog svijeta. Baš kao što je Vrhovnik nekadašnju, navodnu, privrženost ideji socijalizma razmijenio za poziciju bahatog gazde, na isti se način i njegova Socijaldemokratska stranka, koja bi trebala zastupati interese radno zavisnog stanovništva, pretvorila u zastupnicu kapitala. I još pokušava bajati kako je to u interesu radnika.

Vrhovnikov prijatelj, premijer Ivica Račan, za sebe kaže da će umrijeti kao ljevičar. Ali odmah dodaje kako baš zbog dugoročnih interesa radništva mora danas inzistirati na redukciji njihovih prava. Tako se i restrikcije predviđene novim Zakonom o radu proglašavaju uvjetom njihova boljeg položaja. Stvari su ovdje postavljene naglavce – manje se proglašava za više, tvrdi se da redukcija radničkih prava zapravo vodi njihovom proširenju. Riječ je o tipičnoj komunističkoj shemi po kojoj se radi budućnosti treba odreći sadašnjosti, po kojoj je stezanje kaiša jedini put u blagostanje. Da bi mu bilo bolje, narod bi po toj logici morao pristati da mu bude još gore. Derivat je tog stava tumačenje Vlade kako je Hrvatskoj zapravo krenulo, ali je javnost glupa pa to još ne uspijeva shvatiti.

Riječ je o bezočnom pokušaju racionalizacije i opravdavanja činjenice da su nekadašnji borci za radnička prava, SDP i njegovo rukovodstvo, napustili socijaldemokratske ideje i program. Prevrnuli su kaput i postali, jedni crveni tajkuni, drugi – politički pokrovitelji svijeta kapitala. Vrhovnik nije izdao ni svoju stranku ni njenog šefa. On je zakonito čedo SDP-a i prijatelja mu Račana. Dok ljevica u zapadnim i tranzicijskim zemljama svojim socijalnim programom nastupa kao zastupnica svih onih slojeva koje ugrožavaju društvene nepravde kapitalizma, naša je, navodna, ljevica napravila salto mortale – sve nepravde divljeg kapitalizma inauguriranog u HDZ-ovo vrijeme i tada nastale ekonomske štete prebacila je na leđa radnika. Tako je izgubila šansu da postane autentična lijeva, socijaldemokratska stranka. Ono što se u Hrvatskoj naziva ljevicom danas živi samo od sjećanja na vrijeme bivše vlasti. Strah od povratka HDZ-a jedini je kapital kojim još drže svoje birače.