Ivica Račan i Zdravko Tomac, SDP-ov dvojac koji je tijekom devedesetih nasmiješen pozirao na predizbornim plakatima i u najtežim stranačkim danima marljivo skupljao odbjegle birače, danas se nalazi pred potpunim političkim razlazom. I Račan i Tomac svjesni su te činjenice, a istu stranačku iskaznicu još uvijek dijele samo zato što prvi čeka da profesor (kako ga na Iblerovu trgu običavaju zvati) odstupi sam, a drugi, uvjeren da se Račan prema njemu ponio nekorektno, da ga iz SDP-a istjeraju. Sukus je to analize odnosa između Račana i Tomca koju je, nakon objavljivanja posljednje Tomčeve knjige u kojoj bez dlake na jeziku progovara o svojem odnosu sa šefom hrvatskih socijaldemokrata, za čitatelje “SD Magazina” ponudio jedan član najužeg vodstva SDP-a.

“Prijepori o nacionalnom - U znaku mosta”, među ostalim, donose i poglavlje o “Suradnji i sukobu s Ivicom Račanom”. U njemu Tomac nudi svoju verziju njegova razlaza s prvim čovjekom SDP-a. On otkriva da je aktualni vođa socijaldemokrata u svojim gimnazijskim danima u Slavonskom Brodu bio loš đak te da je kao takav smijenjen s mjesta predsjednika Saveza omladine uz blagoslov Tomca, koji je i sam iz toga kraja. Od tada, pa sve do 1989. Račan je, prema Tomčevoj interpretaciji, bio njegov “veliki politički protivnik”. Do zbližavanja je došlo nakon 1989. u krilu reformističke struje bivših komunista, a novi razlaz, tvrdi Tomac, zbio se nakon 1995., kada Račan postaje svjestan činjenice da ga je tadašnji potpredsjednik stranke u javnosti “prešišao” po popularnosti. Sukob kulminira 2002. godine kada Račan, po Tomčevim riječima, na ostavku tjera tadašnjega zagrebačkog gradonačelnka Milana Bandića nakon afere s vožnjom u alkoholiziranom stanju i izigrava dogovor o raspisivanju izvanrednih izbora u glavnom hrvatskom gradu.

Što se doista dogodilo na relaciji Tomac-Račan da se jedan od osnivača SDP-a na Iblerovu trgu više ne osjeća kao kod kuće? To prije što je riječ o čovjeku koji je u vrijeme mizernih 6 posto glasova (koliko je SDP dobio na izborima 1993. godine) probijao led i medijski se hrvao s protivnicima na desnici, sveučilišnom profesoru koji je s ekipom agilnih poletaraca (među kojima je bio i sadašnji tajnik stranke Igor Dragovan) na predsjedničkim izorima 1997. u kombiju obilazio Hrvatsku, nadmašio kandidata ujedinjene oporbe Vladu Gotovca, a stranci, nakon niza poraza, priskrbio prvi značajniji iskorak, nositelju liste SDP-HSLS koji je na posljednjim parlamentarnim izborima (uz iznimku Zagreba), u svojoj izbornoj jedinici osvojio rekordan broj glasova, osobi od koje su, prema vlastitom priznanju, zanat političara učili neki od danas vodećih SDP-ovaca.

Dio njegovih zagovornika tvrdi da se Račan doista uplašio Tomčeve popularnosti, ali i opasnosti da mu profesor otme kormilo stranke iz ruku. Kao argumentaciju često se navodi činjenica da bi Tomac, iako stranački mariginaliziran u posljednje tri godine, u svakom gradu Hrvatske još uvijek dobio više glasova od Račana. Osim toga, Tomac je dugo vremena kontrolirao zbivanja u najbrojnijoj i najutjecajnijoj stranačkoj organizaciji, onoj u gradu Zagrebu, a ta mu je činjenica priskrbila i epitet neslužbenog vođe desne stranačke frakcije, u koju su svrstavani i članovi Predsjedništva Milan Bandić i Ivica Pančić.

Njegovi protivnici pak - kojih u SDP-u, uzgred, nije mali broj - na to odgovaraju da je navodni Račanov strah od Tomčeve popularnosti posljedica najobičnije Tomčeve paranoje stasale na poraznom rezultatu koji je ostvario u utrci za najuže vodstvo stranke na posljednjoj konvenciji SDP-a u prosincu 2000. Oni razlaz nekada popularnog dvojca SDP-a pripisuju prije svega Tomčevu šurovanju s desnicom, bezuvjetnom opravdavanju nekorektnih poteza Dražena Budiše (s kojim ga veže bliska suradnja u gubitničkoj predsjedničkoj kampanji 2000. godine), i javnoj kritici pojedinih Račanovih poteza koja je, prema njihovu mišljenju, prečesto skidala poene sa stranačkog konta.

I dok jedni procjenjuju da će Tomčevim izbornim angažmanom na listi Foruma hrvatske sloge - i rezultatima koje će pritom postići - i sam Račan biti neugodno iznenađen, drugi drže da bi njegov solo istup pred biračima, lišen stranačke zaleđine, mogao pokazati koliko je zapravo SDP značio Tomcu, a koliko Tomac SDP-u. Oni treći, koji ne spadaju niti u jedan tabor, nerado gledaju na mogućnost da Tomac nakon 14 godina skine stranački dres, pogotovo ne u trenucima kada se SDP polagano rekuperira od šoka koji je prije nekoliko mjeseci izazvao poljuljani rejting od mizernih 13 posto. Iako je sasvim sigurno da definitivni razlaz Tomca i Račana neće izazvati nikakve tektonske poremećaje u stranci - da se on dogodio na proljeće 2002., Tomac bi sa sobom zasigurno povukao veći dio zagrebačke organizacije - u SDP-u ima onih koji smatraju da će taj čin, nakon nekoliko revolt-ostavki u nižem stranačkom ešalonu, prilično nepopularno izgledati u javnosti.