Ponuda Mola je vrlo ozbiljna pa bi međunarodno investicijsko tržište eventualno odustajanje ocijenilo drukčije nego odustajanje od prodaje Croatia osiguranja zbog prljave igre velikih svjetskih osiguratelja / Čisto, financijski i razvojno perspektivno privatizranje prvog paketa Ine važno je i zbog povratka pouzdanja nacije u privatizaciju i rastjerivanja još popularne političke magle o zlim stranim i dobrim domaćim vlasnicima

ZAGREB, 13. srpnja – Ina je uvijek bila više od velike i moćne tvrtke. Ina je oduvijek bila i alat za ostvarivanje političkih i osobnih ciljeva najmoćnijih ljudi u državi. Nisu slučajno samo u posljednjem desetljeću dva premijera bili predsjednici Uprave (Nikica Valentić i Franjo Gregurić), a jedan - Hrvoje Šarinić - predsjednik Nadzornog odbora. Ina, naravno, nikad ni neće biti obična tvrtka. Ali je krajnje vrijeme da se stavi točka na dosadašnju praksu grubog, da ne kažemo primitivnog političkog dikata njezinom poslovanju, koje se baš zato tek počelo izvlačiti iz zone katastrofe.

No to nije jedini razlog zbog kojeg se ova faza privatizacije Ine mora provesti bez obzira na sve pritiske i proteste, koji su već počeli, a bit će ih i više. U igri je, naime, mnogo više od sudbine jedne tvrtke.

Gledano izvana, Hrvatska privatizacija baš kao ni cijelo hrvatsko gospodarstvo nema veliki ugled. Manje ili veće afere, garnirane političkim prepucavanjima stranaka na vlasti, u posljednje su tri godine dodatno nagrizle ugled hrvatske privatizacije, koji jedva da je i postojao nakon desetljeća privatizacijske pljačke. Zato, zlata vrijede ocjene, poput one prošlotjedne iz pera analitičara Dun & Bradstreeta, koji su optimistični »kad se govori o dotoku kapitala i određen je sposobnostima Vlade u poticanju procesa privatizacije«.

Mol je za 25 posto plus jednu dionicu Ine ponudio ozbiljan novac (505 milijuna dolara), oko 150 milijuna dolara više nego što se predviđalo. Za uzvrat nije, kao svojedobno Deutsche Telekom u kupnji Hrvatskog telekoma, dobio pravo prvokupa preostalih dionica. Doduše, za uzvrat je dobio realna upravljačka prava veća od nominalnog udjela, ali je pristao na niz uvjeta koji i te kako svjedoče o njegovoj ozbiljnoj zainteresiranosti za Inu i njezin razvoj. A razvoj je osnovni cilj svake privatizacije koja se ne provodi po političkim ili privatnim vezama.

Zbog visine Molove ponude, sad će se sigurno naći mnogi koji će tvrditi da Inu ne treba prodavati, jer je to jako vrijedan komad »obiteljskog srebra«, pa je šteta da na njemu zarađuje netko drugi, a ne mi. No, bez razvoja na regionalnom tržištu, Ina nema budućnosti, a Ina sama u regiji nema šanse. Jer je u globalnim, a i u regionalnim razmjerima mala i relativno slaba, bez obzira koliko je velika i moćna u Hrvatskoj danas. A mala je ostala upravo zato, što smo na njoj zarađivali »mi«, a ne drugi. Samo što to »mi« nije bila čak ni cijela nacija, nego uski krug politički posvijećenih. I teško je očekivati da bi ikad bilo drukčije, ako Ina ostane u državnim rukama na dulji rok.

Čisto i otvoreno, financijski i razvojno perspektivno privatizairanje prvog paketa Ine važno je i zbog povratka pouzdanja nacije u privatizaciju. Koje je na doista niskim granama. Neće se ono, doduše, vratiti već sutra, jer se nakupilo previše prljavština i muteža. Ali bi napredak Ine sa stanim strateškim partnerima vrlo brzo mogao početi rastjeravati još jako popularne političke magle o zlonamjernim stranim i dobrim domaćim vlasnicima.