Novi list: 15. 07. 2003.
NOVI DOKAZI ZA TVRDNJU DA JE VRH HDZ-a OD SAMOGA POČETKA DIJELIO BiH
Tuđman i Šušak '91. tražili pripojenje bosanske Posavine RH
Samo dan ili dva nakon tih tajnih sastanaka, britanski tisak objavio je njihov sadržaj. Te izvještaje Tuđman je energično opovrgnuo – i pritom lagao
Piše: Boris PAVELIĆ
Franjo Tuđman i Gojko Šušak u kolovozu 1991. zahtijevali su od hrvatskih dužnosnika u bosanskoj Posavini pripojenje toga dijela BiH Hrvatskoj. Dogodilo se to na dva odvojena sastanka u Zagrebu, na kojemu su Šušak i Tuđman od čelnika HDZ-a BiH i bosanske Posavine zatražili da u roku od 24 sata potpišu pripojenje Posavine Hrvatskoj.
Sastanak, doznaje naš list od obaviještenih izvora u BiH, sazvao je Gojko Šušak. Prvi, uvodni, susret održan je s njim, a potom su sudionici sastanka razgovarali s Franjom Tuđmanom. Sudjelovali su tadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljuić te predstavnici HDZ-a općina iz bosanske Posavine: Pavo Kobaš iz Orašja, Mijo Anić iz Brčkog, Filip Ević iz Šamca, Iko Stanić, Zečević i još neki dužnosnici. Šušak je bio jasan: najviši dužnosnici HDZ-a iz svake od općina u Posavini, u roku od 24 sata trebali su potpisati dokument kojim bi zatražili pripojenje Posavine Hrvatskoj. Zahtjevu se nije suprotstavilo mnogo sudionika sastanka: samo Pavo Kobaš i Mijo Anić.
Slabašni otpor
Poslije susreta sa Šuškom, predstavnici HDZ-a BiH razgovarali su i s Tuđmanom. Sastanak je održan istoga dana oko 21 sat. Tuđman je zahtijevao isto što i Šušak: u roku od 24 sata potpisati pripojenje općina bosanske Posavine Hrvatskoj. Na tom sastanku, pak, nitko nije proturječio.
Slabašni otpor dvojice sudionika sastanka sa Šuškom, ili možda tek kojega više, svodio se na dvije teze: ako Hrvatska krvavo ratuje da očuva vlastite granice, kako njezin državni vrh može tražiti promjenu granica druge države? I drugu tezu, da bi zahtjev za pripojenjem Hrvatskoj ugrozio savez s Muslimanima, koji se či
nio jedinim mogućim načinom obrane od prijetnje srpske agresije, koja je iz dana u dan bivala sve očitijom. Šušak se tim argumentima suprotstavio odgovorom kako sve to nije problem kojim bi lokalni dužnosnici trebali razbijati glavu.Samo dan ili dva nakon tih tajnih sastanaka, britanski tisak objavio je njihov sadržaj. Te izvještaje Tuđman je energično opovrgnuo – i pritom lagao. Inicijativa je ipak propala.
Opća panika
Tuđmanova politika podjele BiH, međutim, kasnije je dokazana upravo na bosanskoj Posavini. U ljeto 1992., prema izvorima našega lista, Banjaluku je posjetilo hrvatsko izaslanstvo, vjerojatno da dogovori »klasičnu izdaju« što je nedugo nakon toga i uslijedila povlačenjem branitelja HVO-a s položaja i padom Posavine u srpske ruke.
O tome što neki zovu »klasičnom izdajom bosanske Posavine« u Hrvatskoj se proteklih godina dosta govorilo, ali vrijedi podsjetiti: u ljeto 1992. obrana Posavine dobro je stajala. Branitelji HVO-a osvojili su Modriču, a Derventu doveli u poluokruženje. Odjednom, stigla je telefonska naredba za povlačenje. Nastala je »opća panika«, jer je zavladalo uvjerenje da je počeo opći srpski napad. A nije – nikakvoga napada nije bilo. Koliko su na te događaje utjecali i neki hrvatski generali, koji su tih dana ustrojili vlastiti stožer u blizini Slavonskog Broda – to tek ima biti istraženo.