Vjesnik: 15. 07. 2003.
Brbljave državne strukture
Nemoguće je da hrvatska tijela kao kroz sito prepuštaju medijima sadržaje dokumenata koji se izmjenjuju između Bruxellesa i Zagreba / Vlada već ima nacionalno povjerenstvo za sigurnost i Središnji regista
r za prihvat povjerljivih dokumenata. U prvom tijelu, uz predstavnike MORH-a, sjede i predstavnici MUP-a, sigurnosnih agencija i Ureda predsjednika RepublikeZAGREB, 14. srpnja – Prihvati li Sabor zakon o potvrđivanju sporazuma o sigurnosti između Republike Hrvatske i Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, začepile bi se sve informativne rupe kroz koje je prošlih godina prema javnosti curilo sve, pa i ono što ne bi smjelo ugledati svjetlo dana. Od dokumentacije koju izmjenjuju NATO i Ministarstvo obrane
(MORH), do različitih transkripata kojima se ne zna ni točan broj, ni sadržaj, a često ni izvor koji ih je »pustio u promet«.Kako su sve institucije koje takav sporazum podrazumijeva smještene u MORH-u, upravo se od resora ministrice Željke Antunović traži da zatvori rupe kroz koje informacije cure. Iako sporazum još čeka saborsku ratifikaciju, Vlada već ima nacionalno povjerenstvo za sigurnost i Središnji registar za prihvat povjerljivih dokumenata. U prvom tijelu, uz predstavnike MORH-a, sjede i predstav
nici MUP-a, sigurnosnih agencija i Ureda predsjednika Republike. U drugom tijelu su samo uposlenici MORH-a.Međutim, ni ta institucionalna, pa onda ni sadržajna forma, koja traži da se dio povjerljivih informacija zadrži dalje od javnosti, nije pomogla. Pitanje je može li ratifikacija sporazuma prekinuti protok činjenica koji šteti i Hrvatskoj i NATO-u.
U toj igri obavještajnih i čisto državnih informacija, transkripti su postali dokazom da brbljave državne strukture u Hrvatskoj ne znaju šutjeti ni o onome što se tiče bliskih državnih i bilateralnih interesa. Sve odlazi prema točno označenim medijskim točkama.
Situacija s transkriptima još se i može razumjeti. Oni su rasuti po mjerodavnim državnim resorima i institucijama i kontrola njihove upotrebe ne postoji. Moguće je, stoga, da se sadržaji prijepisa važnih državnih razgovora pojavljuju bez kontrole, jer nema ni mehanizma kontrole njihovih posjednika. Kako je riječ o povijesnoj građi (posebno podaci u vezi s Domovinskim ratom), razumljivo je da privatna i
poluslužbena objava tih dokumenata ne podliježe kontroli i kazni.Ako se hrvatska državna tijela i pojedinci tako odnose prema materijalima stvorenim u zemlji, razumljivo je da bolji tretman nemaju ni dokumenti o odnosima Hrvatske i NATO-a. Tajnost, a onda i upotreba tih dokumenata morala bi se zbivati prema strogo propisanim pravilima, pri čemu se svi – od najnižeg činovnika do voditelja pojedinih resora u MORH-u – moraju bojati kršenja tih pravila.
Ono što je Hrvatska ponudila kao obrazac ponašanja svojih službi u vezi s dokumentima koji s NATO-sigurnosnim standardima nemaju nikakve veze upućuje i atlantske partnere i ovlaštene u Vladi na oprez. Sporazum sam po sebi neće promijeniti šarenu političku, stranačku, pa i profesionalnu strukturu osoblja MORH-a kojem do ruku dolaze povjerljivi spisi. S rizikom da se, ne riješe li se ti problemi, ni jedan sporazum hrvatskih i svjetskih, odnosno europskih asocijacija izvan službenog Zagreba neće shvaćati ozbiljnim dogovorom.
Vlado Rajić