ZAGREB — Odluka o prodaji kontrolnog paketa dionica Ine ključni je test privatizacijske (ne)ozbiljnosti Banskih dvora. Iako je Savjet za privatizaciju Ine, kojim koordinira osobno premijer Ivica Račan, prošli tjedan jednoglasno preporučio Vladi RH da ovoga četvrtka i službeno prihvati ponudu mađarskog MOL-a, koji za 25 posto plus zlatnu dionicu Ine daje 505 milijuna dolara, dok se taj ugovor ne potpiše nije razumno tvrditi kako je sve gotovo.

Prodaju Ine, koja traje dulje od 14 mjeseci, prati neuobičajen koalicijski muk pa je i to razlog za pozorniji tretman. Glasni protivnici su oporba i dio naftaša, koji nisu vezani uz Inu. Dražen Budiša i Mate Granić osporavaju prodaju tvrdnjom kako će po dva člana MOL-a u Upravi i Nadzornom odboru u svim strateškim odlukama imati ključnu ulogu, što po njima znači da je Vlada za sitne novce zapravo, prodala 51 posto Ine.

Akademik Mirko Zelić napominje, pak, kako Ina, s obzirom na domaće izvore i bogate zalihe na inozemnim bušotinama, ne treba uopće biti prodana stranom partneru. Bivši direktor Ine Davor Štern, prije pet-šest godina glavni zagovornik povezivanja MOL-a i Ine, ovu transakciju smatra najboljom potvrdom njegove tvrdnje da male tvrtke poput Ine bez okrupnjavanja naftnog sektora nemaju budućnost. Za Šterna je ipak dvojben dio ugovora koji bi MOL-u, ako je točno da se strateške odluke donose konsenzusom, mogao dati više nego što jamči pravo prvokupa. Što će točno stajati u kupoprodajnom ugovoru između Vlade RH i MOL-a, ostat će nedostupno javnosti. Dao je to do znanja već kod otvaranja financijskih ponuda ministar Jurčić. Upozorio je da elementi ugovora u sadašnjoj fazi imaju rang državne tajne, a nakon potpisa postaju poslovna tajna.

MOL je na startu nadmetanja, među 10 potencijalnih kupaca Ine, slovio kao autsajder. Ta se ocjena preslikala i u finišu utrke, kada su ostali još samo austrijski OMV i ruski Rosneft. Dok su neki uvjetovali većinski udjel, a drugi ciljano odmjeravali kako postići maksimum, a ne dati previše, MOL je zaigrao rulet. Nije nasjeo medijskom spekuliranju da dionice vrijede između 300 i 400 milijuna dolara. Visokom ponudom šokirao je i konkurenciju, koja zakasnjelo gura isti iznos, ali i prodavatelje.

Ima li MOL vlastite novce, neće li se precijenjena ponuda negativno odraziti na poslovanje ili iza Mađara ipak stoji kapital moćne ruske kompanije Yukos, spekuliraju mediji. U mađarskoj tvrtki tek priznaju da ih s Yukosom veže sporazum o zajedničkim razvojnim projektima na sibirskim bušotinama, ali ne i suvlasnička sprega. Najveći pojedinačni vlasnik MOL-a još uvijek je mađarska vlada, koja upravo traži konzultanta za prodaju 22,73 posto dionica, budući da ih se mora riješiti prije nego dogodine uđe u EU. Veliki dioničar je i austrijski OMV, koji drži 9,09 posto dionica, koliko otprilike i MOL ima u OMV-u. MOL je 9,99 posto svojih dionica iskoristio i za akviziciju u Slovačkoj, a navodno su Mađari tijekom pregovora i ministru Ljubi Jurčiću ponudili aplikaciju tog modela za Inu. Među 50 najvećih dioničara njih 40 ima manje od jedan posto dionica, tvrde izvori bliski MOL-u, odbacujući spekulacije o Yukosu.