Stvarno, tko je odgovoran za globalno opće dobro i opće zlo? Tko je zaslužan što trećina čovječanstva živi s manje od dolara na dan, dok su švicarske krave subvencionirane s 5 dolara dnevno? Ili što Amerika svakoga dana izdvaja 10 milijuna dolara za potporu proizvodnje pamuka, a samo 3 milijuna za pomoć nerazvijenom svijetu. Tko je ponosan što 400 bogatih Amerikanaca zarađuje više nego 166 milijuna Afrikanaca iz zemalja koje je ovih dana posjetio George Bush?

Dosadašnji gospodarski model svijeta očito više ne vrijedi, a propust globalizacije ogleda se i u tome što ona nije kao ključnu filozofiju "smanjivanja svijeta" uspjela povećati globalnu solidarnost i razviti svijest o ekonomskim pravima ljudi. Efekti takve globalizacije pokazuju da su 54 zemlje svijeta danas siromašnije nego što su to bile prije 1990-ih, dakle prije simboličnog rušenja starog ideološkog svijeta oličenog u Berlinskom zidu. Međutim, zar je ultraliberalizam manje ideologičan od realsocijalizma? Sugerirajući da se "katastrofa globalizacije već pojavila", direktor Le Monde diplomatiquea Ignacio Ramonet tvrdi da "evanđelje globalizacije ne djeluje" budući da kolaps Argentine u 1999. godini ima isti psihološki učinak kao i pad Berlinskoga zida. Naime, upravo je Argentina bila ona zemlja u kojoj je globalizacija bila totalno prihvaćena: od privatizacije do financijskog diktatorijalizma. No, ni nakon Argentine oni koji dominiraju ne žele slušati one kojima dominiraju.

Je li uopće moguće za isti stol dovesti proglobaliste i antiglobaliste? To se ipak dogodilo 13. rujna u Cauxu na 30. konferenciji za business i industriju gdje se Ramonet suočio s bivšim predsjednikom Kostarike i sadašnjim glavnim direktorom Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) iz Davosa Joseom Marijom Figueresom u debati koju su obojica počela taktički — slaganjem oko "nemoralne i neodržive prirode globalnog siromaštva". Ali kako Figueres utjelovljuje nevladinu organizaciju koja na koncu konca ipak zastupa poglede bogatih iliti Davos, a Ramonet nevladinu organizaciju koja brani interese siromašnih iliti Porto Alegre, shvatljivo je zašto nisu, premda im je obojici materinski jezik španjolski, uspjeli pronaći zajednički jezik. Približavanje Svjetskog socijalnog foruma (WSF) i Svjetskog ekonomskog foruma, kao dijalog onih koji misle i onih koji odlučuju po Ramonetu još nije moguće jer su im početne pozicije još uvijek previše udaljene.

Davos je stjecište svjetske poslovne i političke elite, dok je Porto Alegre katoličko sveučilište koje omogućuje da ljudi koji ne mogu dobiti globalnu pozornost barem dobiju riječ i komuniciraju o problemima koji ih tište. Početak demonstracija protiv globalizacije dogodio se u Seattleu, a ne u Porto Alegru gdje nitko nema potrebu prosvjedovati protiv globalizacije, nego govoriti o njoj u svim njezinim aspektima. Kao svoju stranu globalizacije veliki dio svijeta ne osjeća samo vlastitu političku isključenost iz globalnog političkog odlučivanja, nego i ekonomsku isključenost iz glavnih tokova svjetskog razvoja.

Nasuprot Ramonetu, Figueres smatra da globalizacija ne može biti idealni dežurni krivac za ono što se događa u nekoj državi, budući da je Argentina prije svega problem nesposobnog upravljanja, loše politike, korupcije i nedostatka vladavine prava, a ne samo tekuće situacije. On je pokazao interes da WSF bude nazočan na sljedećem skupu u Davosu. Ramonet drži da svaki, pa i ovakav dijalog ostavlja dojam da je sve mnogo lakše, ali da je situacija ipak mnogo kompliciranija i da bi prije svakog razgovora moćni trebali pokazati da su spremni eliminirati barem fiskalne rajeve koji bi morali biti proglašeni ilegalnim kao i krađa i korupcija. Nakon iscrpljujuće polemike, izgledalo je da ga je malo raspoložila moja sintagma o "kaosu hegemonije" koji vlada svjetskim sustavom.