Neozbiljno i neodgovorno. Tako bi se ukratko moglo ocijeniti ponašanje hrvatske političke elite tijekom trodnevne saborske trakavice vezane uz prodaju udjela u INA-i mađarskoj kompaniji MOL. S koje god strane zahvatili ovu »vruću temu«, koja je u drugi plan potisnula svu, pa i onu problematičnu, zakonodavnu materiju što se ovih dana na izvanrednim sjednicama vrti po saborskim klupama, ostaje dojam da političkim strankama pozicije i opozicije manjka zrelosti baš onda kada bi je trebale demonstrirati.

Ako je cijeli ovaj »šušur« dio predizborne igre, odnosno njegova generalna proba, a mnogo toga upućuje da jest jer je porodaja dijela INA-e jedna od posljednjih, ako ne i posljednja, velikih »karata« koja će se naći na političkom stolu prije samih izbora, onda nam je zaključiti da će u »pravoj« predizbornoj kampanji dominirati galama, apokaliptični tonovi i ignorancija umjesto najavljenog argumentiranog propagiranja »afirmativnih političkih programa«. Toliko da se pripremimo, pa da se poslije ne iznenađujemo.

Opozicija ima pravo dovoditi pod sumnju sve odluke vladajućih. To je njeno demokratsko pravo, a u razvijenim demokratskim država čak i dužnost. Pa i onda kada oporba kritizira vlast za slične »prijestupe« kakve je ona činila dok je bila na vlasti. No, postoje načini i načini na koje se to radi. Ovaj put u svojoj je katastrofičnosti pretjerao čelnik DC-a Mate Granić koji je ugovor između hrvatske vlade i MOL-a, između ostalog, okarakterizirao dosad najvećim skandalom tijekom postojanja demokratke Hrvatske. Sekundirali su mu i predsjednik HSLS-a Dražen Budiša (najveća degradacija i marginalizacija Sabora do sada) i parlamentarna alfa i omega HDZ-a Vladimir Šeks (privatizacija INA-e prijevara s međunarodnim elementima).

Protivljenje ovoj transakciji oni uglavnom grade na odredbi prema kojoj će MOL s 25 posto plus jednom dionicom steći pravo veta na donošenje ključnih odluka u INA-i, pa je tako navodno došao u posjed praktično 50 posto tvrtke. Sve da sličnih ili preslikanih odredbi nema u dosadašnjoj hrvatskoj praksi privatizacije, kojoj je dakako smjer i pravni okvir odredio upravo HDZ, a ima ih, ne čini li se logično da bi netko tko ulaže 505 milijuna dolara u netku tvrtku, želeći je modernizirati i još zaraditi na njoj, trebao biti pitan i o odlučivanju u njoj? Naravno. Kao što nije mala razlika između toga da imate 25 posto plus jednu dionicu, ma koliko prava na veto imali, ili 50 posto neke tvrtke. To se može učiniti istim očito jedino onima koji i u političkom životu priznaju isključivo pravo većine i za koje bi bio smak svijeta da jedna politička manjina od primjerice 25 posto ima pravo na veto u zaštiti svog interesa.

Kako god bilo, na današnjoj saborskoj sjednici premijer Ivica Račan, koji je u ugovor Vlade i MOL-a očito ugradio sav svoj politički kredibilitet ali i kredibilitet čitave vladajuće koalicije, mora odgovoriti, jasno i glasno, na sve sumnje oko ove transakcije, od ugovornih obveza do odnosa prema drugim ponuđačima, pa ako treba i zatražiti glasovanje. Ako nema što kriti i raspolaže svim odgovorima, javne se »ispovijedi« ne treba bojati.