Slobodna Dalmacija: 18. 07. 2003.

KAZNENI ZAKON I NACRT ZAKONA O MEDIJIMA PREDSTAVLJAJU STALJINISTIČKI KORAK UNATRAG, A NE EUROUNIJSKI ISKORAK UNAPRIJED

Vraćanje osvojenog

Kaznenim se zakonom novinarsko javno kretanje ograničava isključivo na boravak u cenzorskoj karanteni. Time se novinarstvu oduzima svojstvo "četvrte vlasti", koja kontrolira prve tri teorijski odvojene vlasti

Nedavno je u Ujedinjenom Kraljevstvu objavljena anketa o povjerenju čitatelja u određene profesije. Pokazalo se da se najmanje vjeruje političarima (18 posto), novinarima (18 posto), biznismenima (28 posto), policajcima (64 posto), znanstvenicima (65 posto), svećenicima (71 posto) i liječnicima (91 posto). Iz ankete je vidljivo koliko su se novinari uspjeli približiti vlasti. Međutim, političari za svoju negativnu sliku okrivljuju njih, jer tko stvara sliku o svima negoli novinari!

U doba informacija, kada sve postaje apsolutno razvidno, biti političar teže je nego ikada, i njihov je interes da zatamnjuju tu razvidnost. U SAD-u i Engleskoj pokušava se to činiti političkim sredstvima, uz pomoć štapa i mrkve, tako da se "kooperativnost" osjeća i u ekonomskom smislu, kako je to pokazao primjerice Fox News u SAD-u, koji je na osnovi došaptavanog patriotizma po utjecaju i dobiti već nadmašio CNN.

Iskusni veterani CNN-a drže da odgovor CNN-a ne može biti njegovo pretvaranje u voditelje organiziranoga klicanja vlastima. Međutim, politički pritisak na medije, koji je u SAD-u započeo nakon 11. rujna, a usavršio se u ratu u Iraku, nastavlja se, čime se reduciraju osvojeni prostori javne komunikacije.

U Hrvatskoj je nova vlast nastojala primjenjivati politički pristup mrkve, ali budući da je izgradnja autoceste odnijela sav novac, odlučilo se vratiti na krivične pristupe, i to one provjerene. Kazneni zakon i Nacrt zakona o medijima u nekim člancima predstavljaju staljinistički korak unatrag, a ne eurounijski iskorak unaprijed.

Gore nego u boljševizmu

Članak 203., kojim se novinaru prijeti zatvorom ako se istinito prenese citat koji se naknadno utvrdi kao neistinit, za novinare je gori od bivšeg jugoslavenskog boljševičkog članka 133., koji je držao do novinarova digniteta barem u toj mjeri da ga je ganjao zbog onoga što je sam rekao, optužujući ga za verbalni delikt. Jedna od najčitanijih rubrika u The New York Timesu je "Citat dana", i ja ne bih mogao od smijeha objasniti svojim kolegama u tom utjecajnom listu što se predlaže u Hrvatskoj. Ali ni kolegama u EU-u, jer u Kazneni zakon tamo spada samo govor mržnje i poticaj na nasilje, a ne cjelokupna sloboda govora kao radni prostor novinara svih medija. Ovim se zakonom novinarsko javno kretanje ograničava isključivo na boravak u cenzorskoj karanteni. Time se novinarstvu oduzima svojstvo "četvrte vlasti" koja kontrolira prve tri teorijski odvojene vlasti.

Po Nacrtu zakona o medijima, čiji su autori također svojski ignorirali upozorenja novinarske struke, u Hrvatskoj bi za sva vremena bilo onemogućeno otkrivanje Watergatea! Jer, umjesto da se urednike zaštiti od političara, čime bi se učvrstio medijski pluralizam i višedimenzionalna demokracija, ovim se zakonima političare štiti od urednika, koje se na tako propisan način tjera u političku bojnu "embeded journalista", odnosno naređuje da se uklope u vladajuću politiku! Ako žele preživjeti na "slobodnom" tržištu. I to se sve radi po hitnom postupku nekoliko mjeseci prije izbora. Račan zaista vuče "strateške poteze", kako bi to rekao Zdravko Tomac.

Osobni dignitet

Dobro novinarstvo će ipak preživjeti lošu politiku. Prije ili kasnije. Ali bitno je pokazati novinarsku solidarnost i zajednički se oduprijeti ovakvim kriminalizirajućim nonsensima. Pri tome novinari ne smiju izgubiti svoj osobni identitet, postajući oruđem demokrature ili puki amorfni zupčanik u medijskoj mašini koja pušta politički kontrolirane vijesti.

Zakoni bi morali podržavati osobnu novinarsku etiku, koja je fundamentalnija od socijalne ili političke novinarske etike, koje pokušavaju tek definirati moralno javno dobro, dok jedino personalna novinarova etika osigurava opravdanje za konkretno moralno djelovanje u javnosti. Novine koje prave takvi novinari imat će karakter i hrabrost uvjerenja, to jest profesionalne vrline koje je nemoguće imati kroz parapravne i nepravedne diktate i dijete prešućivanja.

I umjesto da medijski zakoni podržavaju autonomnost novinara i u redakciji i u društvu, spašavajući ga od manipulacije vlasnika i urednika slobodom njihova uvjerenja, oni tu autonomnost žele trajno staviti na uzde lančane političke poslušnosti koja se određuje ovakvom alibi kvaziformulacijom zaštite tobožnje slobode javnosti.