Kada je u srpnju prošle godine stečajna upraviteljica Dalmatinke mr. Blanka Tuđen-Mazuth priredila svečanost potpisivanja kupoprodajnog ugovora s talijanskom tvrtkom La Distributrice okupljeni radnici tvornice, predstavnici Sinja i svi koji su toga dana svjedočili svečanom činu nisu skrivali zadovoljstvo u uvjerenju da je Dalmatinka prestala biti slučaj i da je osigurana budućnost proizvodnji konca u Sinju. Posebice nakon što su se radnicima i ostalima slatkim riječima obratili stečajna upraviteljica Tuđen-Mazuth i Gianfranco Ladini, kao predstavnik tvrtke-kupca.

Danas, godinu poslije, čini se da slučaj Dalmatinke prijeti novom eskalacijom, te da sve skupa miriše na veliku prijevaru, najveću ikada zabilježenu u cetinskome kraju. Strašnije od toga je uvjerenje da iza glavnih vinovnika te prijevare stoje politički moćnici kao brana funkcioniranju pravne države. Novi vlasnik Dalmatinke, tvrtka La Distributrice iz Italije, koji u Sinju posluju pod tvrtkom Dalmatinka nova d.d., nisu u cijelosti ispunili ni jedno od prošle godine danih obećanja, a ne ispunjavaju ni obveze iz kupoprodajnog ugovora.

Gospodin Gianfranco Ladini, kao predsjednik Uprave Dalmatinke nove d.d. i predstavnik-suvlasnik tvrtke La Distributrice, javno je obećao brza ulaganja u obnovu tehnologije uz promjenu proizvodnog asortimana jer, ustvrdio je, novi vlasnik Dalmatinke ima tržište za oko 250 tona Dalmatinkinih proizvoda mjesečno, najvećim dijelom u talijanskoj obućarskoj industriji. Stoga je, uz 420 radnika na koje se kupac obvezao ugovorom, gospodin Ladini najavio da će u roku kraćem od godinu dana Dalmatinka nova d.d. primiti dodatnih 80 do 100 radnika. Tome je dodao da su im radnici svetinja i da će im plaće biti redovito isplaćivane u iznosima koji će rasti.

Danas se bez imalo dvojbi može ustvrditi da je gospodin Ladini prošle godine davao obećanja koja je vrijeme demantiralo. Nekakva ulaganja u tehnologiju svodila su se, uglavnom, na zamjenu starih strojeva rabljenima. Prodaja 250 tona konca i prediva mjesečno zaustavila se na otprilike desetini te količine, umjesto obećanog prijama novih radnika, novi vlasnik Dalmatinke rješava se i postojećih pa je danas na popisu oko 380 umjesto kupoprodajnim ugovorom utvrđenih 420 zaposlenika. Plaće koje, naravno, ne rastu, a objektivno i ne trebaju jer nemaju pokriće u rezultatima rada, ne isplaćuju se redovito već kasne. Jedino čega trenutačno u Dalmatinki ima u izobilju, a što nitko prije godinu dana nije najavio, jest strah zaposlenika za budućnost. Vrlo izvjesno opravdan.

Uvjerljivija od gospodin Ladinijevih obećanja bez pokrića davala je gospođa Tuđen-Mazuth. Oni su nerijetko istupali vrlo skladno, kao uvježbani orkestar, što je postalo razumljivo kada se doznalo da su Ladinijevi i Tuđen-Mazuth u Hrvatskoj stari poznanici i suradnici. Naime, gospođa Tuđen-Mazuth u ulozi stečajne upraviteljice Dalmatinke višestruko je varala bivše radnike tvornice kojima je tijekom stečaja na ime neisplaćenih plaća i otpremnina sud priznao potraživanja u ukupnom iznosu od oko 23 milijuna kuna. Radnicima i njihovim predstavnicima Tuđen-Mazuth u više navrata je obećavala djelomične isplate pripadajućeg im novca, čak najavljivala i datume isplate, ali iako je Dalmatinka u stečaju još od 1. rujna 2001. godine radnicima nije isplaćena niti jedna lipa, što spada među rijetke slučajeve u Hrvatskoj, naročito kada je riječ o radnicima velikih tvrtki u državnom vlasništvu, kakva je nedvojbeno bila Dalmatinka.

Bivši radnici Dalmatinke danas znaju da od novca koji je bio namijenjen njima i koji su očekivali neće dobiti ništa. Naime, ono što je trebalo pripasti njima i što im je stečajna upraviteljica toliko puta obećavala ona je potrošila na nešto sasvim drugo. Pritom su na površinu izbile spoznaje koje su kao mjehur od sapunice rasplinule sliku koju je Tuđen-Mazuth nastojala prikazati javnosti o sebi kao uspješnoj voditeljici stečaja. Danas je, naime, znano da je svo vrijeme Dalmatinka u stečaju pod njezinim kormilom poslovala s gubicima uz dugotrajnu blokadu žiro-računa, koji je trenutačno u "crvenom" više od 5,5 milijuna kuna.

U nastojanjima da doznaju nešto više o povezanosti stečajne upraviteljice Dalmatinke Tuđen-Mazuth i tvrtke La Distributrice, odnosno obitelji Ladini kao njezinih vlasnika, predstavnici bivših radnika Dalmatinke došli su do zanimljivih otkrića. Oni su, naime, otkrili da je gospođa Tuđen-Mazuth bila stečajna upraviteljica u tvornici stakla u Lipiku, ljevaonici čelika u Kumrovcu, tvrtki Končar SUS u Zagrebu, Čazmatransu u Čazmi i Dalmatinki u Sinju, te na kraju u tvornici Dalmacija u Dugom Ratu. U svih pet prvih nabrojanih tvrtki, tvrde bivši radnici sinjske predionice i tvornice konca, talijanska tvrtka La Distributrice javljala se kao zainteresirani partner, odnosno kupac.

"Rep" iz tvornice stakla u Lipiku, koji datira još iz 1998.-1999. godine, u obliku 65 milijuna švicarskih franaka državnih garancija RH u rukama Ladinijevih još uvijek se vuče. O svojim spoznajama bivši radnici sinjske posrnule tvornice upoznali su sve predstavnike hrvatskih državnih vlasti, od izvršne do zakonodavne i sudske. Čvrsto su uvjereni da njihov put do istine i ostvarenja zasluženih i zakonom zajamčenih prava netko moćan opstruira i tako čuva leđa stečajnoj upraviteljici njihove bivše tvrtke. O svemu tome govorili su i predsjedniku Stjepanu Mesiću. Nisu mu propustili reći da su radi zaštite svojih prava odlučni ići i pred međunarodno sudište u Strasbourgu gdje spomenuti moćnici-zaštitnici ipak nemaju utjecaja.