U četvrtak navečer činilo se da je predsjednik HSLS-a Dražen Budiša na dobrom putu da dodatno potvrdi reputaciju remetilačkog faktora što su mu je uglavnom priskrbili mediji. Oporbena četvorka na čelu s HDZ-om dan ranije se u Saboru silno trudila objasniti kako parlamentarna rasprava o prodaji 25 posto plus jedne dionice INA-e mađarskom MOL-u nema nikakvog smisla nakon što Vlada donese odluku o prodaji. Šef Kluba zastupnika HDZ-a Vladimir Šeks naknadnu je raspravu, predstavljenu od Zlatka Tomčića kao kompromisno rješenje, okvalificirao kao pokušaj političke podvale. No, kako vladajuća koalicija nije popuštala pred oporbenom argumentacijom, četvorka se suočila s dilemom da li ipak u petak prisustvovati izvanrednoj saborskoj sjednici o INA-i. I kod HDZ-a, HSP-a i DC-a prevagnulo je pragmatično razmišljanje da se pospu pepelom, dođu na sjednicu na kojoj će biti i premijer Ivica Račan i tamo mu pred televizijskim kamerama, nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora kažu što misle o njegovoj vladavini s naglaskom na INA-u.

Ali Budiša nije samo tako htio prijeći preko oporbenog stava da je post festum rasprava zapravo bacanje prašine u oči javnosti. Ostao je čvrsto kod ranije odluke i sve je upućivalo na to da će četvorka pokazati nedostatak elementarnog jedinstva na jednom važnom pitanju i tako u startu bitno umanjiti svoje šanse za izbornu pobjedu. Medijska dijagnoza bila je predvidiva – Budiša iznova demonstrira nesposobnost funkcioniranja u koaliciji. Nije mogao sa SDP-om, a već je eto jasno da ne može ni s HDZ-om i ostatkom oporbe. Čovjek je stvarno nepopravljiv.

Onda su ipak, vjerojatno upravo zbog zadržavanja privida zajedništva unutar četvorke, Ivo Sanader, Anto Đapić i Mate Granić nevoljko odustali od sudjelovanja u raspravi o INA-i i priklonili se Budiši jer nije bilo šanse da on promijeni mišljenje. »Nismo htjeli biti taoci SDP-a, zašto bismo onda sada željeli postati HDZ-ovi taoci«, govorio je u četvrtak navečer jedan član HSLS-a ne ostavljajući nikakvog prostora za kompromis. Pa makar svijet, a ne samo koalicija, propali.

Međutim, ne može se reći da HSLS nije moralno postupao. Ako smo se dogovorili jedno, ne smijemo se za 24 sata ponašati sasvim suprotno. Ali Budišina je nevolja što politika ima malo veze s moralom. Političke stranke nisu udruge za promicanje moralnog djelovanja u društvu već strogo interesne organizacije čiji je praktično isključivi cilj participacija u vlasti. A načela tu češće štete nego što koriste.

I usprkos tome političari koji vješto prikriju svoja vrludanja bivaju proglašavani za moralne autoritete. Takav je danas u Hrvatskoj slučaj s predsjednikom Stjepanom Mesićem. Poručivao je 1991. godine Srbima da iz države mogu odnijeti jedino zemlju što su je na opancima donijeli iz postojbine da bi se za nekoliko godina prometnuo u gorljivog zaštitnika prava srpske nacionalne manjine. Da ne spominjemo epizodu s Mesićevim iznenadnim otkrivanjem da je general Gotovina heroj, a ne zločinac.

Sve je te neugodnosti Mesić, međutim, uspješno uz pomoć medija sanirao te i dalje kod većine građana ima status neupitnog moralnog autoriteta. S druge strane, više manje dosljedni Budiša slovi za prevrtljivca i destruktivca svake vrste. Zato što ako smatra da je pravedno u javnost iznijeti informaciju da Haag sumnjiči generala Stipetića, Budiša to i učini i pod cijenu da ga mediji pokopaju. Jednako je napravio i kad je mislio da Gotovinu ne treba izručivati Haškom sudu ili da je Sporazum o NE Krško loš za Hrvatsku. Nakon što je Sanader podržao američku intervenciju u Iraku, Budiša ga je žestoko kritizirao, hvaleći usput Mesićeva stajališta.

Nije doista lagano s takvim teškim, HSLS-ovci bi rekli i pouzdanim, partnerom. Oporbeni političari uglavnom cijene Budišu, ali već sada razmatraju što će biti ako s njim formiraju Vladu, a on na prvom krupnom pitanju odluči krenuti suprotno struji ako zaključi da je to ispravno. Mediji koji Budišu tretiraju kao izgubljeni slučaj jedva će dočekati takvo što.

U redu, nesavitljivi Budiša možda nije sposoban političar, ali ne bi li ipak u posvemašnjem relativizmu u modernom društvu trebalo imati više obzira prema čovjeku koji je spreman ostati kod vlastitog mišljenja.