Riječka zastupnica Dijana Čizmadija povukla je svoju ostavku na članstvo u Klubu zastupnika SDP-a, kao i na članstvo u dva saborska odbora – za ravnopravnost spolova, i za prostorno uređenje i zaštitu okoliša. Time je njezina kratka avantura ka slobodnom razmišljanju prekinuta. Očito, podlegla je pritiscima, koji su išli dotle da su u jednom tjedniku čak objavljivane njezine golišave fotografije snimljene u vrijeme kad se Čizmadija bavila manekenstvom osamdesetih godina.

Čizmadija bi vjerojatno bila povukla i ostavku na članstvo u Glavnom odboru SDP-a da to tijelo nije prošlog tjedna njenu ostavku već prihvatilo. To je vjerojatno učinjeno zato da im neposlušna zastupnica ne bi na glavnom stranačkom forumu radila nepotrebne probleme i dizala revoluciju gdje je (navodno) nema. Sabor je već druga priča. I sama Čizmadija priznala je da ostavku za Klub vijećnika povlači kako ne bi otežala funkcioniranje Sabora u kojem vladajuća koalicija ima problema sa osiguravanjem kvoruma. U Saboru je, dakle, SDP-u potreban svaki glas, pa i njezin. Stoga je povlačenje ostavke dobrodošlo i toplo pozdravljeno u vrhu stranke. No, ne treba biti posebno vidovit da bi se zaključilo kako Dijane Čizmadije na izborima u studenom na izbornoj listi SDP-a više neće biti.

Uostalom, takvoj odluci SDP-a vjerojatno će – barem pred javnošću – pogodovati i činjenica da se Čizmadija u Saboru baš i nije proslavila svojim istupima. Prema riječima redovitih pratitelja saborskih zasjedanja, ona je među onim zastupnicima koji nikad nisu izašli za govornicu, niti su ikad prozborili riječ. Sama Čizmadija to je, uostalom, i priznala, ali je kazala kako se rad zastupnika ne može svoditi samo na istupe u medijima, nego je bit njihova rada u pripremi materijala i njihovom pomnom proučavanju, te sastavljanju amandmana na Vladine prijedloge zakona, što je velik i ozbiljan posao. Možda i jest tako, ali njezina stranka jasno joj je pokazala što o takvom angažmanu misli. Razmišljanje svojom glavom nije podobna stvar. Stranka od zastupnika ne očekuje da misli, nego da glasa kako mu se kaže. Tome i služi stranačka glasačka mašinerija, što je upravo na primjeru SDP-a u ovom mandatu i najuočljivije. A pritom je posebno simptomatično da SDP-ovu brojnu parlamentarnu mašineriju dobrim dijelom čine upravo žene. Malo koja od njih uzima riječ u saborskim raspravama. Tu su da odglasaju svoje i popune žensku kvotu.

Nažalost, na to se svodi takozvana SDP-ovska borba za ravnopravnost spolova. Deklarativno uvedeš žensku kvotu, tobože se zalažeš za ravnopravnost spolova, a zapravo si osiguraš najlojalnije i najposlušnije glasačko tijelo, te – što je najgore – sa svojom parlamentarnom većinom još uvedeš i odredbu prema kojoj se strankama koje u parlamentu imaju »podzastupljeni spol« odobrava dvostruko viša naknada iz proračuna nego kad se radi o muškim zastupnicima, ili na nižim razinama vijećnicima. Dvije muhe jednim udarcem – em više novca, em više mira u kući, jer je poznato da se žene u politici općenito manje vole javno svađati i politizirati. Istini za volju, to vjerojatno proizlazi iz činjenice da žene u politici imaju i manji utjecaj, a time i moć od muškaraca, pa vjerojatno nemaju ni osobnih motiva za svađe i lobiranja. Upravo ih to i čini tako pouzdanim kotačićem u stranačkom glasačkom stroju, a SDP je pravi egzemplar takvog poimanja »ravnopravnosti spolova«.