Kad se govori o zapovjednoj odgovornosti u Domovinskom ratu, onda se to ponajprije odnosi na predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. Oni su očito više krivi za počinjene zločine nego slabo školovani zapovjednici na terenu, koji baš i nisu imali neku široku kulturu...

Prvo se radi o slabostima stranaka koalicije, pogotovo SDP-a, kad je u pitanju suočavanje s ratnim zločinima i stvarna suradnja s Haagom. Traženje ratnih zločinaca od strane Haaga tretira se kao nekakva kazna Hrvatskoj, a ne kao svestrana suradnja u kojoj bi to bilo prihvaćeno kao nužno čišćenje hrvatske političke scene od kriminalaca i ratnih zločinaca. Smatram da se ne radi ni o kakvoj kazni Hrvatskoj, naprotiv, to su stvari koje se moraju odraditi ponajprije radi demokracije i budućnosti Hrvatske. Isto se odnosi i na BiH i Srbiju.

Nesposobnost i(li) nespremnost političke elite, bolje reći većeg njezina dijela, jer to nije slučaj, recimo, s predsjednikom Mesićem, da se suoči s prošlošću iz II. svjetskog rata. Eskiviranje suočavanja s činjenicom da je ustaški pokret bio jedan od krvoločnijih fašističkih pokreta i tretiranje ustašonostalgije kao legitimne pojave na hrvatskom terenu, gdje su leševi svježe zakopani, vrlo je opasno. U promicanju profašističke propagande, čime se ona i legalizira, značajnu ulogu igraju brojne udruge proizišle iz Domovinskog rata. Ne sve, naravno. Postoje, recimo, Branitelji Hrvatske, koji su izričito demokratska udruga, brane demokraciju i suprotstavljaju se etničkim progonima u Hrvatskoj. Međutim, drugi su dopustili i prihvatili tretman fašističke prošlosti Hrvatske kao legitiman dio hrvatske prošlosti. Dokle god je tako, oni su ozbiljna opasnost za demokraciju.

Apsolutno. Da je Tuđman živ, bio bi kandidat za Haag. Naime, kad se govori o zapovjednoj odgovornosti, onda se to ponajprije odnosi na predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. Oni su očito više krivi za počinjene zločine nego slabo školovani zapovjednici na terenu, koji baš i nisu imali neku široku kulturu. Čast hrabrosti bivšim narednicima Stranačke legije, ali Stranačka legija nikad nije pokazivala osjetljivost prema ljudskim pravima i civiliziranim normama u ratu. Tragedija je bila u tome što se Hrvatska u Domovinskom ratu, koji je posve legitiman i koji sam podržavao, nije više oslanjala na bivše oficire iz JNA, koji su trenirani, školovani i koji bi vjerojatno izgubili znatno manje ljudi u ratu.

Predsjednik Tuđman, koji je, usput rečeno, po mojem mišljenju, bio posve nepravedno kažnjavan za vrijeme i nakon hrvatskog proljeća, svjesno se odlučio na savez s ekstremnom emigracijom i dijelom hrvatskog naroda koji pati od ustaške nostalgije.

Smatrao je da nema što tražiti na drugom terenu. Naime, hrvatski antifašisti bi vjerojatno znatno radije prihvatili hrvatsko osamostaljenje po modelu Češke i Slovačke, naravno, uz posredovanje Europe. Oni koji su bili za takav pristup i put, ili su ubijeni ili su bili posve politički marginalizirani. Svojedobno su se Gojko Šušak i Vladimir Šeks plašili da neće biti incidenata, pa su zbog toga i pucali na srpska sela. Dakle, Tuđmanu i društvu je ta vrsta rata, sa tom simbolikom, bila potrebna da bi se radikalno odcjepljenje provelo na način koji kasnije ne bi vodio uspostavi normalnih odnosa između novonastalih država. A s druge strane, istodobno, kakve li ironije, Tuđmanu je najomiljeniji srpski političar bio Slobodan Milošević. Često je ponavljao da vjeruje Miloševiću i da je s njim spreman trampiti teritorije u Bosni gdje su ekstremni hrvatski nacionalni zahtjevi bili posve kompatibilni sa srpskima.

U svemu. Imali su isti stav i prema demokraciji. Obojica su najviše mrzili dio njihove populističke scene koji je bio protiv radikalizacije politike, koja je, naravno, vodila ka zvjerstvima koja su počinjena na prostoru bivše države. Cilj takve politike bila je realizacija tzv. humanog preseljenja, a s obzirom na to da seljaci nerado napuštaju svoju zemlju, to se moglo realizirati ako ih se prethodno zaplaši, što su Srbi već na početku rata počeli prakticirati. Mislim da je, bez obzira na ono što kaže bivši američki veleposlanik Peter Galbraith, kojega inače dobro poznajem, Hrvatska, odnosno njezin bivši državni vrh, akcijom Oluja želio ostvariti dva cilja. Prvi je oslobađanje teritorija, što je posve legitimno, a drugi je bio njegovo etničko čišćenje. To se najbolje vidi iz činjenice da su stariji Srbi, koji su vjerovali predsjedniku Tuđmanu da trebaju ostati, ostali ispod zemlje, a ne na njoj. Nedostatak volje demokratskih nasljednika Tuđmana da se te svinjarije raščiste medvjeđa je usluga Hrvatskoj. To joj otežava ulazak u Europu, koji nam je apsolutno neophodan.

Naravno. Moramo graditi demokratsku i prosperitetnu Hrvatsku koja će biti država svih njezinih građana, dakle građanska država. A od toga smo, na žalost, još uvijek vrlo daleko. Za to postoji bezbroj primjera. Tako, recimo, postoje brojni zakoni, akti i raznorazne izjave koje ne govore o građanima Hrvatske, nego o Hrvatima. Ja sam, recimo, građanin Hrvatske, nisam Hrvat, ali ne smatram da sam bio manje protiv invazije, protiv napada na Vukovar, bombardiranja Dubrovnika i srpske agresije na Hrvatsku. Meni se, s obzirom na to da se stalno naglašava etnikum, tako reći ne dopušta da budem normalan patriotski građanin Hrvatske. To, naravno, nije kompatibilno s ulaskom u Europu.

Dijelom zbog straha, a dijelom i zbog njihovih intimnih predrasuda. Naime, mislim da ideja pomirenja, koja je bila vrlo jaka kod Zdravka Tomca i Dražena Budiše, nije nametnuta strahom, oni su za to bili od samoga početka. Međutim, Ivica Račan i njegovo krilo SDP-a od početka su radili totalne gluposti.

Nisu shvatili da nema te koncesije koju SDP može dati nacionalistima i šovinistima, odnosno da nema koncesije koja bi njima bila prihvatljiva. Dapače, jedina koncesija koja se traži od Račana i njegovih ljudi je silazak s vlasti. Drugo, novu je garnituru pogotovo hvatala panika zbog sudstva, koje je prvih godina bilo katastrofalno. Sad se malo popravilo, ali bilo je katastrofalno loše za ugled Hrvatske i normalizaciju prilika u zemlji. Ono je manje-više ostalo netaknuto, bez obzira na to što je Tuđman prilikom imenovanja sudaca kršio sve moguće norme. Tako je, recimo, za suca Ustavnog suda, bez ikakve istrage, imenovao čovjeka koji je optužen za silovanje, za suce je imenovao ljude koji nisu imali dovoljno godina staža i ljude koji izražavaju rasnu i etničku mržnju. Sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a nova vlast to nije raščistila, bojeći se da će, ako pokrene te i druge stvari, biti optužena za revanšizam. Da su se stvari raščišćavale i rješavale, danas bi prilike u zemlji bile znatno stabilnije, a i ugled Hrvatske u svijetu bio bi bolji.

Ekstremne snage su trenutno malobrojne, ali su prilično jake u institucijama, ponajprije u vojsci i sudstvu, a znatno manje u policiji. Međutim, i ona, kao i sve policije svijeta, teži ka konzervativizmu i državotvorstvu, bez obzira na to kakva je država u pitanju. Opasnost od prisutnosti ekstremnih snaga postoji, one su uočljive i prilično agresivne, jako vidljive strancima i europskim komisijama, odnosno onima koji se boje da Hrvatska žali zbog svoga partizanskog sudjelovanja u 2. svjetskom ratu. Te i takve snage ugrožavaju opći interes Hrvatske. A činjenica da su lani bili sposobni mobilizirati oko tridesetak tisuća ljudi, te prihvaćanje šovinističke kulture od strane mladih, navijači, Thompson, simbolika i grafiti ustaštva — opasne su pojave zato što se protiv toga ne vodi pametna politika i kampanja. S druge, pak, strane, bujanju ekstremizma pogoduje i katastrofalna ekonomska politika Vlade, koja je dopustila provedbu najgorih mogućih aspekata privatizacije. Zašto naš model, recimo, nije bio poput onoga koji je provodila i provodi Slovenija? Oni su u odnosima sa Svjetskom bankom i MMF-om jednostavno rekli “ne”, i sad im je životni standard dvostruko viši od našeg.

Nismo ih imali ni mi, stvorila ih je Tuđmanova vlast, uz prešutno dopuštenje SDP-a, koji je, umjesto da vrišti zbog bukvalne krađe hrvatske privrede, šutio kao zaliven. Očito je da je privatizacija posve promašena, ali to ne sprječava daljnja investiranja u privatna poduzeća, kao što je, recimo, brodogradilište “Viktor Lenac”. U tome nema ekonomske logike. S druge, pak, strane, model privatizacije koji se kod nas još uvijek provodi svuda u svijetu je stvorio grozne razlike između siromašnih i novih tajkuna, i osiromašio zemlje u kojima se provodio. Promašena ekonomska politika također ozbiljno ugrožava demokraciju, možda još i više nego ekstremisti. Naime, ne bojim se da će desnica dobiti više glasova, nego da normalni demokratski glasači neće izići na izbore. Apstinencija je golema i nema naznaka da bi se mogla smanjiti, naprotiv.

Mislim da Ivo Sanader i najuži krug oko njega smatraju da je za njih najprihvatljiviji model po kojemu funkcioniraju bavarski Konzervativni kršćanski demokrati, koje ja baš puno ne volim, ali oni nisu opasnost za demokraciju. Međutim, činjenica je da HDZ svoje “mesoždersko tkivo” uopće nije iščupao iz tkiva stranke. Kako se Sanader ponašao kad je onom dječaku, zato što je Srbin, bilo zabranjeno igranje nogometa u Vukovaru? On je to osudio, ali nije osudio lokalni HDZ, koji je to pokrenuo i podržao.

Mislim da je u Hrvatskoj, a bogami i u Srbiji i u Bosni, nužno sanirati i sankcionirati jezik mržnje. Jezik mržnje se može vrlo dobro i jasno pravno definirati, i volio bih da Hrvatska ima legislativu poput one koju, primjerice, ima Njemačka. Najveća je opasnost u tome što naše najbitnije institucije nisu agresivne u borbi za demokratizaciju društva. Crkve su kod nas, po mojem mišljenju, izuzetno neosjetljive na probleme demokracije. Volio bih da je Crkva u Hrvata poput Katoličke crkve u Americi i Zapadnoj Europi. U Americi je ona bila i još uvijek je jedna od vodećih snaga u borbi protiv rasizma i etničke mržnje.

Zbog toga što se bavi pučkom demagogijom već cijelo stoljeće. Zanimljivo je da su Hrvatska katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva izuzetno nacionalne, i u njihovu djelovanju ima vrlo malo od univerzalnog kršćanskog nauka. To određuje njihovo ponašanje, iz kojega proizlazi, s obzirom na to da obadvije crkve inzistiraju na pravu da one formiraju moralne i druge poglede mladih, politička kultura koja etničku mržnju i šovinizam smatra kao nešto posve normalno. Takvo ponašanje nije dominantno, ali jača.

Civilno društvo nam je slabo i nema agresivnijih pokušaja da se radi u drugom, građanskom i demokratskom pravcu. Naše udruge civilnog društva su izuzetno slabe. Zbog čega? Nekoliko je razloga koji su nam, može se reći, specifični. Sad vam govorim kao predsjednik jedne udruge, TOD-a, koja se bavi pitanjima povratka izbjeglica, vraćanja domova njihovim vlasnicima i drugim aspektima civilnoga društva. Dakle, civilne udruge su po mojem mišljenju elitističke, i nisu se uspjele omasoviti. Uglavnom se radi o ljudima koji imaju sveučilišnu naobrazbu, ljudima iz bivšeg ili sadašnjeg srednjeg sloja, ljudima koji uglavnom nemaju puno instinkta za ekonomsku problematiku, koja tišti najveći broj stanovništva. Problem zapošljavanja i životnog standarda problemi su koji pogađaju najveći broj ljudi. Na tom planu civilne udruge nisu puno pomogle. Moja udruga pokušava surađivati sa sindikatima i boračkim organizacijama koje imaju tu problematiku, ali to nije norma. A pravni teren, istjerivanje pravde sudstvom, nije uspješan mehanizam mobilizacije.

Bili bismo u znatno goroj situaciji, s obzirom na to da se Budiša nije bio spreman suočiti niti s jednom negativnom pojavom u Domovinskom ratu, a nije bio ni za stvarnu suradnju s Haagom. Međutim, kao stručnjaka me nervira činjenica da Vlada, i bez Budiše, vjeruje da smo mi Balkanci najpametniji ljudi na svijetu, a da su Europljani i Amerikanci budale kojima se svašta može reći i obećati, odnosno da ih se može “prevesti žedne preko vode”, da im se može kazati “da”, a ništa ne učiniti. A s obzirom na to da su Europljani učtivi i diplomatski nastrojeni kad s nama govore o ulasku u Uniju, što nam je medvjeđa usluga, jer su nam morali puno energičnije reći što trebamo učiniti, smatrali smo da možemo “farbati” istinu. Dovoljno je samo pogledati način na koji se rješavalo pitanje povratka izbjeglica.

Tek se ove godine ozbiljnije počelo raditi na rješavanju pitanju povratka izbjeglica u njihove kuće. Javna je tajna da je hrvatska službena politika donedavno bila protiv povratka Hrvata u Bosni. To je, naravno, blokiralo povratak Srba u njihove domove s obzirom na to da su ih svojedobno, uz suglasnost bivše vlasti, zaposjeli uglavnom prognani Hrvati iz BiH. Stvari se mijenjaju, doduše presporo, ali se ipak mijenjaju.

Ulazak Hrvatske u Europu zahtijeva pobjedu koalicije, a sve drugo bi znatno usporilo taj proces. HDZ-u se jednostavno ne vjeruje, i bez obzira na to što će oni vjerojatno dobiti više glasova od SDP-a, oni će i dalje, bez obzira na razne kombinacije, biti u opoziciji. Ako do izbora ne učine neku katastrofalnu pogrešku, što se nikada ne može isključiti, mislim da će sadašnja koalicija, možda u nešto izmijenjenom sastavu, dobiti još jedan mandat. Bez obzira na brojne zamjerke, ja ću, naravno, za njih glasati, kao što i u Americi uvijek glasam za manje zlo. Bez obzira na sve propuste i pogrešne poteze, mislim da će nova-stara vlast uvesti Hrvatsku u Uniju, koja će od nje prethodno, to je posve jasno, znatno oštrije tražiti ispunjenje svih zahtjeva, bez odgode i “farbanja” istine, kao što je to dosad često bio slučaj.

Energično sam bio protiv rata u Iraku i od početka sam smatrao da je najobičnija laž povezivanje Iraka s Al-Qa’idom. Ne zato što je Saddam dobar čovjek, on je bio krvoločni diktator kakvih danas ima barem pedesetak u svijetu. Mislim da je Bush daleko najgori predsjednik kojega je Amerika imala za moga života i njegova je politika stvorila takav val mržnje prema Americi. Današnja unilateralna američka politika je protiv svega onoga za što su se zauzimale mnoge prethodne vlade, a to je jačanje UN-a, multilateralnih dogovora i zakonitosti na svjetskoj razini. Ponašanje službene Amerike vezano uz stalni Međunarodni kazneni sud besmislena je katastrofa. Kako može, recimo, od Hrvatske tražiti da ona liferuje svoje zločince, a ona isto to ne prihvaća? Posve je jasno da se svakom ratnom zločincu, bez obzira na to tko on bio i iz koje zemlje dolazio, mora suditi. Zbog toga je i osnovan Stalni sud, koji Bushova Amerika, na žalost, ne priznaje. Osim toga, američka je ekonomija u vrlo lošoj situaciji, a demagoško smanjivanje poreza i znatno povećanje izdvajanja za naoružanje osuđuje socijalne programe na propast. Nadam se da će se Amerikanci otrijezniti do izbora i da će sadašnja vlada biti srušena. Osim toga, smatram da Bush nije legitimni predsjednik SAD-a. On je izgubio izbore u Floridi, na temelju čega je i dobio mandat, i dobio je oko pola milijuna glasova manje nego demokratski kandidat Al Gore. Amerika ostaje demokratsko društvo koje je, po mojem mišljenju, u ovom trenutku najviše ugroženo od Ashtona, koji predlaže procedure protiv tzv. terorista, znači još neosuđenih ljudi, i američkih građana arapskog ili muslimanskog podrijetla, što je posve u suprotnosti s američkom tradicijom i američkim pravom.

Bogdan Denić je dvojni građanin SAD-a i Hrvatske, koji provodi pola godine u Supetru na Braču, a pola u New Yorku. Profesor je emeritus newyorškog sveučilišta i znanstveni savjetnik Centra za europske studije newyorškog sveučilišta. Denić ima dva doktorata: jedan iz Sorbone iz političkih znanosti, a drugi s sveučilišta Columbia u New Yorku. Dvanaest je godina bio pročelnik postdiplomskih studija iz sociologije na sveučilištu grada New Yorka. Specijalizacija mu je politički terorizam i multietnička društva. Autor je dvadeset dvije knjige i mnogih članaka. Predsjednik je Udruge za istraživanje prijelaza ka demokraciji (TOD) od njezina osnutka. Član je Vijeća socijalističke internacionale, kao predstavnik američke filijale. U Supetru živi od 1967.