Sudeći prema njegovu apologetskom članku u obranu Pavletića i Tuđmana, dr. Šošiću su očigledno postala daleko bliža Potemkinova apologetika i zasljepljujući dogmatizam, negoli hrabrost pogledati istini u oči i suočiti se s velikim iluzijama o pojedinim Ijudima, pa makar oni bili i suborci iz istog Saveza komunista ili kasnijega hrvatskog proljeća. Šošiću odgovara živjeti u zabludi i održavati se pogrešnim i apologetskim tumačenjem tuđmanizma, jer je teško priznati krivicu i prevelike grijehe, pa makar i pod stare dane, pogotovo ako se je od tih zabluda i grijeha dobro živjelo, dobivalo državne sinekure, parlamentarne fotelje i pokoji stan

Sudeći prema njegovu apologetskom članku u obranu Pavletića i Tuđmana objavljenom pod naslovom “Paraga nema pravo klevetati naše najzaslužnije” (Vjesnik, 10. lipnja 2003.), dr. Šošiću su očigledno postala daleko bliža Potemkinova apologetika i zasljepljujući dogmatizam, negoli hrabrost pogledati istini u oči i suočiti se s velikim iluzijama o pojedinim ljudima, pa makar oni bili i suborci iz istog Saveza komunista ili kasnijega hrvatskog proljeća.

Ne samo što je potpuno nesposoban razlikovati crno od bijeloga, dobro od zla, istinu od laži, nego se promovira u samozvana demonologa nebuloznim i sumanutim izljevima srdžbe iskazanim njegovim tvrdnjama “da je sotona zagospodario mnome” ili “da me je samo sotona mogao natjerati da govorim o 'nedjelima' najvećeg Hrvata svih vremena..., čiji je vojni pothvat ravan samo Hanibalovu dolasku Rimu iza leđa preko Alpa”.

Upravo u ime nekih zajedničkih ideala o hrvatskoj slobodi i nezavisnosti, demokraciji i Ijudskim pravima, zbog kojih smo obojica bili zatvarani, upozorio sam dr. Šošića za vrijeme mise pape Ivana Pavla II. 1994. na zagrebačkom Hipodromu i kasnije (posljednji put u emisiji “Poligraf” Hrvatskog radija u studenome 2000., kada smo zajedno gostovali kod Aleksandra Stankovića), da će Tuđman i njegova stranka HDZ, kojoj pripada i dr. Šošić, prije ili kasnije odgovarati za količinu nedjela nad hrvatskom državom i narodom, koja su, prema svojim posljedicama, već tada nadmašila štetu nanesenu velikosrpskom agresijom.

On ni dandanas nije uvidio da je njegova Partija pod Tuđmanovim vodstvom zavela autokraciju umjesto demokracije, da je provela kolektivnu amnestiju naredbodavaca i počinitelja svih zločina komunističke strahovlade pod lažnim izgovorom o svehrvatskom pomirenju, da je sudjelovala u činjenju ili prikrivanju ratnih zločina i uništenju hrvatskog i muslimanskog življa na tlu BiH.

Nije shvatio da je u RH dogovorno “humano” preseljavala autohtono stanovništvo, da je počinila veleizdaju Vukovara i seriju politički motiviranih ubojstava, počevši od našega zajedničkog prijatelja Ante Paradžika, hrvatskog mučenika i dopredsjednika Hrvatske stranke prava koju su Tuđman i HDZ zločinački uništili otevši je od njena legitimnog vodstva sa mnom na čelu i cjelokupnog članstva (ali HDZ-u i Šošiću za to račun tek stiže kao što će stići i trenutačnoj vlasti), da je HDZ organizirao nezakonita uhićenja, montirane sudske procese, pljačku tisućljeća hrvatskih narodnih dobara kroz pretvorbu i privatizaciju, beskrupulozni nepotizam i masovno gaženje ljudskih i građanskih prava.

Nemoć i bijes Hrvoja Šošića zbog iznijete istine o HDZ-u i njegovim idolima su toliki, da više ne zna ili je pogrešno pročitao imena nekih osoba koja sam ja naveo kao potpisnike peticije za amnestiju političkih zatvorenika.

Naime, croboljševici iz HDZ-a smijenili su na vlasti jugoboljševike iz raspadajućeg SKH/SKJ 1990. godine i poduzeli su sve mjere da onemoguće uspostavu i razvoj stvarnog parlamentarizma uz pomoć medijske blokade, brutalnom represijom nad političkom opozicijom i zavođenjem superpredsjedničke samovlasti Franje Tuđmana, čiju samovolju Hrvatska i dandanas skupo plaća u zadnjem vagonu demokracije i Europske unije, pa se čak i Ivan Pavao II. javno pita zašto je Hrvatska toliko zaostala za Slovenijom i drugima zemljama.

Pavletićeve konstrukcije i Šošićevo ponavljanje o postojanju tajne petorke u Matici hrvatskoj, nisu ni po čemu vjerodostojne i ničim činjenično potvrđene. Treba se samo prisjetiti da su zdušno gotovo svi optuženi iz hrvatskog proljeća jednoglasno negirali postojanje tzv. Komiteta pedesetorice, koji zaista nije niti postojao, jednako kao ni tajna petorka Pavletića i dr., koji bi svoj dokazan kukavičluk i vrlo upitan, za mnoge pokajnički izlazak iz petomjesečnog istražnog zatvora, htio sa zakašnjenjem od 30 godina, nakazno pretvoriti (pričom o tzv. tajnoj petorki) u nekakav junački čin i legitimirati sebe i Tuđmana kao predvodnike hrvatskog proljeća u komu su obojica igrali posve marginalne i neprimjetne uloge.

Dužnost mi je javno se podsjetiti Pavletićeva bježanja od svojih kolega da ga ne bi kompromitirali i zatvaranja vrata pred nosom povratnicima iz zatvora i tamnica, iz istih prozaičnih razloga. Nije nimalo slučajno izabran za nagradu u Jugoslavensku akademiju 1987. godine, kada su u Hrvatskoj još stotine Ijudi bili u zatvorima zbog političkih delikata, a meni se te iste godine sudilo samo zato, jer sam slovensku i svjetsku javnost izvijestio o zločinačkoj represiji nad zatvorenicima Golog otoka. Najjadniji u svom uvjeravanju Hrvoje Šošić izgleda u trenutku kada negira činjenicu da je Pavletić od Partije dobio golem luksuzan stan od 150 četvornih metara, no treba razumjeti Šošića, jer Pavletić je stan dobio od Titove Partije, a Šošića pogađa što valjda akademiku stan nisu uredili u skladu sa njegovim potrebama.

Premda je poznata latinska izreka “Jao, pobijeđenima” danas je mnogo raširenija kršćanska izreka “Oteto, prokleto”. To samo toliko za podsjetnik Pavletiću, Šošiću i drugovima. Na kraju jedna u nizu sličnosti dr. Hrvoja Šošića i akademika Pavletića, koju ne bih iznosio da ovako grubo i neutemeljeno oba negiraju provjerene činjenice. U Ijeto 1985. godine, dogovorio sam cijeli niz razgovora u Hrvatskoj između tadašnjega glavnog urednika za Istočnu Europu uglednog tjednika Der Spiegel, g. Clausa Reinhardta, i niza ljudi iz političke oporbe uključujući dr. Hrvoja Šošića.

Dr. Šošić je najprije dva puta pristao na razgovor o tadašnjoj gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a kada sam s urednikom Der Spiegela trebao doći dr. Šošiću, nestao je poput magle poručivši telefonom da ne želi davati nikakve intervjue. Tako se je iskazao onda (tada je Marko Veselica bio na robiji zbog izjava o gospodarskom trenutku Hrvatske), a tako se iskazuje i danas, agresivno i neistinito braneći akademika Pavletića, i Tuđmana, a zapravo brani sebe samoga od samog sebe.

Autor je predsjednik HSP-a 1861