Tako se – svejedno već je li riječ o djelomičnoj ili konačnoj istini – pomoću jedne rubne informacije iz crne kronike, o životnom kraju dvojice najomraženijih u Husseinovoj eri, opravdava američko-britanska okupacija te zemlje, kao da je cijeli taj ratni stroj, u koji je dosad uloženo gotovo 50 milijardi dolara, pokrenut samo radi nekoliko likvidacija, a ne radi znatno višeg, strateškog cilja – osvajanja golemih iračkih naftnih zaliha.

Kad smo u našem listu uoči i za vrijeme američko-britanskog udara na Irak pokrenuli i jedan analitički serijal pod nadnaslovom: »Irak 2003: Američki rat za naftu«, iznijeli smo procjenu da taj rat i okupacija Iraka imaju osam strateških ciljeva. Prvi, silom najnovije ratne tehnike osvojiti na dulji rok sav naftni potencijal Iraka i uspostaviti nadzor nad njegovom politikom i osobito nad privatizacijom naftnih tvrtki. Drugi, potvrditi Ameriku kao globalnu velesilu i njezino strateško savezništvo s Velikom Britanijom. Treći, stvoriti mirnije uvjete za razvoj Izraela. Četvrti, pomoći uspostavi stabilne palestinske države. Peti, marginalizirati OPEC. Šesti, zakočiti preobražaj Evropske unije u novu globalnu velesilu. Sedmi, osigurati nove velike, dugoročne poslove američkim mega-kompanijama u naftnoj i vojnoj industriji (onima koje su Busha mlađeg i dovele na vlast). I osmi, usput ispitati na Iračanima, kao svojevrsnim bićima niže vrste, najnovija – ali, američka oružja za masovno uništavanje.

A prisjetimo se, službeni casus belli (lat. razlog za rat), bio je da se preventivnim udarom spriječi da Irak upotrijebi svoja oružja za masovno uništavanje. Sekundarni ciljevi bili su rušenje Husseinove tiranije, demokratizacija Iraka, sprječavanje njegova raspada po vjerskim i etničkim crtama, slanje jasne poruke sličnim režimima u svijetu itsl. Najnovija medijska otkrića, prema kojima je niz ključnih obavještajnih dokumenata na kojima je stvarana predratna kampanja lažan, čemu je – sada pokojni – nezgodan svjedok mogao biti i britanski obavještajac David Kelly, posredno potvrđuju procjenu da je to ipak i više od svega bio klasičan osvajački rat, uperen samo na iračku naftu i njezinu stratešku poziciju na Srednjem istoku i na svjetskom tržištu. Svi ratni ciljevi, koje smo bili naveli, ostvareni su ili su na djelu, samo nije nađeno iračko oružje za masovno uništavanje, niti je još uspostavljen mir u toj razorenoj i opljačkanoj zemlji, pa stoga još nema ni superdobiti za američke i britanske kompanije.

Naš je list u danima rata u Iraku svoje stranice otvorio i za drukčija, stručna mišljenja, ali se u većini teza tih cijenjenih autora pokazalo koliko je opasno u ocjenama bilo koje globalne krize oslanjati se na američko-britanske izvore, i koliko je trivijalna istina da zemlje, koje drugima nameću visoke medijske i demokratske standarde, poput SAD-a i Velike Britanije, i same, kada su njihovi krupni i dugoročni interesi u pitanju, lakoćom uvode tvrdu cenzuru i svijetu serviraju čarobnu, gustu maglu.

No, i jučer, pojačavajući medijske efekte likvidacije Husseinovih sinova, zapadni analitičari i političari još ne žele priznati da je prvi cilj tog udara bila – iračka nafta. U isto vrijeme i s istim povodima i oporba u Americi i oporba u Velikoj Britaniji dovode u pitanje legitimitet te skupe vojne operacije, te čak zahtijevaju smjenu Busha i Blaira, ne zato što su tobože lagali naivnima, nego zato što od okupacije iračke nafte još nema očekivane, velike koristi.