Sindikati brodogradilišta Viktor Lenac dugo su vremena slijepo vjerovali svojoj Upravi i ostajali pasivni promatrači zbivanja i kada je trebalo reagirati. Prisjetimo se samo ne tako davnog slučaja Alcatel koji je navjestio probleme s kojima će se tvrtka, vrlo brzo, morati suočiti. Takav je dosadašnji sindikalni pristup očiti razlog bijesa koji progovara iz sindikalista danas, kada nekadašnjem uzor brodogradilištu prijeti potop i kada su uvidjeli da bez odlučne akcije već sutra u velikom broju mogu postati klijenti Zavoda za zapošljavanje.

Jučerašnji jednosatni štrajk upozorenja, tvrdi predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske u brodogradilištu Damir Bačinović, je uspio. Ako ništa drugo pokazao je solidarnost »ranjenih zvijeri« koje više nemaju prostora za uzmak. Ali glavna bitka za tvrtku tek predstoji, pa će se tek za nekoliko dana istinski vidjeti je li poslušan glas radnika ili je njihov prosvjed upozorenja bio labuđi pjev. Svoje obećanje o ulaganju 1,7 milijuna eura u brodogradilište treba ispuniti većinski vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora Giancarlo Zacchello, banke kreditori doista 28. srpnja trebaju potpisati ugovore o nastavku ulaganja u Lenac, a tu je i aktiviranje garancija Vlade. Zaposleni u Lencu, koji su počeli puhati i na hladno, najpodozriviji su upravo prema Zacchellu koji je i dosad mnogo toga obećavao a malo učinio, uglavnom se šlepajući na državu i njenu »naivnost« u cijelom slučaju.

Druga meta radnika postao je nekada omiljeni direktor Damir Vrhovnik. Pažljivijim čitanjem onoga što govori Bačinović postaje jasno da je Vrhovnik potrošio sve kredite koje je kao vodeći čovjek Lenca imao. Nekadašnji menadžer godine osupnuo je i samoga Bačinovića kada mu je izjavio da radnici trebaju raditi ako misle dobiti plaće, pa i kada je riječ o zaostalim plaćama. A čemu se Bačinović zapravo čudi? Tome da balkanski menadžeri na ovim prostorima već godinama »podrazumijevaju« kako je ne platiti radnika za obavljeni posao najnormalnija stvar. I nerijetko su u tome ohrabrivani upravo od svojih stranih vlasnika, kojima ne bi na pamet palo da u svojim zemljama ne plate radniku ono što je zaslužio. Kao što im ne bi palo na pamet da ne plate poreze državi ili dobavljačima za njihove usluge, jer bi to značilo da su na putu u bankrot.

No, ono što je u slučaju Lenac sada postao ključni problem, a za kojega i Zacchello i Vrhovnik moraju preuzeti odgovornost, jest osipanje najkvalitetnijih radnika. Prema jučer obznanjenim podacima njih 75 nisu više htjeli čekati rasplet Lenčeve drame i potražili su posao u drugdje, gdje su ih jedva dočekali i gdje će ih platiti. A njihovim se stopama namjeravaju uputiti i drugi ako do 1. kolovoza ne dobiju zaostale plaće i garanciju da će i poslije tog roka za svoj rad biti plaćeni. Kakva je onda perspektiva Lenca i kakav će mu ubuduće biti ugled, ako i nastavi proizvodnju, ako s vremenom više neće biti onih koji će garantirati kvalitetu rada? O tom mehanizmu tržišta Uprava i Nadzorni odbor uopće nisu vodili računa, što govori i o njima i njihovoj poslovnoj sposobnosti. Zato je pet do dvanaest za Lenac, ujedno i pet do dvanaest i za Vrhovnika i za vlasnike Lenca, jer ukoliko u narednih nekoliko dana ne učine ništa, katastrofa se jednostavno neće moći izbjeći.