Pokrenimo kampanju protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. "Tamo smo već bili", kaže mi prijatelj, rezigniran nad novinskim člankom o Ustavu Europske unije

Vrućina samo takva. Za moje prijatelje s Cankarove subotnja prijepodnevna kava ipak je važnija od odlaska na plažu. Nižu se teme. Sadržaji su od drugorazredne važnosti u odnosu na relaksirajuće veselje protkano specifičnom splitskom zafrkancijom. Toga smo jutra bili nadahnuto produktivni. Osnovali smo poduzeće za organizaciju "splitskih olimpijskih igara" i imenovali Davora za direktora. Od brodogradilišta smo napravili tehnološki park zaboravivši u novoj upravi osigurati mjesto za Jukića. Deana smo odredili da prati stečaj Gradske uprave nakon što ova AFCO-u isplati odštetu. Izabrali smo i nekoliko novih gradonačelnika, vodeći računa o tome da to budu ljudi koji ne proizvode posljedice, Sanju prebacili u novu stranku svježijih boja, a Bezmom zamijenili DČM-a kako više ne bi pisao pristrane kolumne o Veleučilištu. I sve tako.

Dok se nije pojavio Krešo. U ruci "Slobodna" presloženih stranica s člankom o Ustavu Europske unije na nama vidljivoj obodnoj strani. Pomalo je nervozan, gotovo ljut. Traži da pokrenemo kampanju protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. "Tamo smo već bili", rezignirano zaključuje misaoni tok koji se u njegovoj glavi odvijao od trenutka kupnje novina na kiosku do sjedanja za zajednički stol. Naravno da smo se zainteresirali. Subota je za veselje, nije za nerviranje.

I jedna i druga udruga nastale su na temeljima antifašizma. Na jednoj je strani tomu pridodana obrana od nacionalizma, na drugoj od amerikanizma. "Velike", Srbija i Francuska uzele su "kažnjene" Hrvatsku i Njemačku, "pridružile" Sloveniju i Englesku. Sitni nesporazumi s Crnogorcima i Talijanima lako su otklonjeni. Ostale su članice posložene. Tomu je, sasvim zgodno, u prilog išla i struktura gospodarstva: jedne agrarne, druge prerađivačke, treće otvorene, a četvrte cijeloj priči pridodaju osobni začin.

U sferi organizacije teško je prepoznati tko je tko. Federalizam, Unija, zahtjevi za proširenje na konfederaciju, broj institucija raste u ogromnim količinama, samoupravni sporazumi i društveni dogovori jednako su (ne)efikasni instrumenti poput konsensusa i Europskog parlamenta, rotirajuće predsjedništvo amo i tamo, zajednička vanjska i sigurnosna politika.

Ekonomija kao da neće. Ništa, ništa, pa Središnja banka, ništa, ništa, pa zajednička valuta. I fondovi za nerazvijene u kojima jedni vide razvojnu šansu, a drugi barijeru migracijama radne snage.

A zajednički jezik!? Srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski. Engleski, francuski, američki. Ostali, slovenski, makedonski, njemački, talijanski, španjolski, i drugi, one, koji nisu bili pravi Jugoslaveni ili nisu dovoljno Europljani, dovode u situaciju koja i nije neki izbor: učiti tuđi jezik ili zalutati u lokalnoj tamo negdje federativnoj uniji. Običnog neuključenog čovjeka to je ljutilo i ljuti. Možda ipak manje nego što onaj i ovaj ustav ljute crkvene ljude. Tisuće godina iza njih, a dokumenti ih ne spominju.

I onda ono što Europljani ne znaju. A u Ustav bi stavili. Jedan čovek jedan glas. Federacija federira asimetrično. U europskoj će statistici, poput nekadašnjih "jugoslavena", od novog njihovog Ustava pa nadalje građani moći biti i "europljani".

Dobro smo se tog prijepodneva napalili na Uniju i D’Estainga. Nazočni i prisutni pojedini sudionici ovog kolektivnog hepeninga pripadaju različitim političkim opcijama. Kako će se ponašati na sastancima svojih stranaka kada na red dođe hrvatsko članstvo u Uniji? Nisam potpuno siguran, ali mislim da će velika većina biti za to da se učlanimo i prije 2007. Jedini razlog je u tome što u svakoj suvremenoj međunarodnoj priči postoji opasnost da, ovako ili onako, na kraju ipak dođu Amerikanci.