Nitko ne dovodi u pitanje stručne odgovore na Upitnik Europske komisije: statistički podaci su takvi kakvi jesu. Ali što je s podacima koji spadaju u »političke kriterije«?

Hrvatska je vlada reagirala priopćenjem na moj tekst objavljen prošlog petka na ovome istome mjestu. U tom tekstu zalagao sam se za to da upitnik Europske komisije, što ga je premijeru Račanu svečano uručio Romano Prodi, kao i odgovori na taj upitnik – budu u cijelosti dostupni javnosti. Gotovo istodobno za to se založio i Ivan Zvonimir Čičak u »Jutarnjem listu«, predlažući da upitnik i odgovori budu dostupni na internetu. U svom priopćenju Vlada je navela da je upitnik Europske komisije interni dokument, te da je od Hrvatske izričito zatraženo da se ne objavljuje. Drugi navod priopćenja je da ni države članice EU nemaju tekst upitnika. Treći bitan navod tog priopćenja, kako se kaže, jest da je razlog takva stava »vrlo jasan« – ako bi upitnik bio objavljen, »postoji opasnost da javne rasprave i polemike postanu važnije od stručnih odgovora«, na temelju kojih Komisija mora donijeti »stručno« mišljenje o spremnosti Hrvatske za kandidaturu za članstvo u EU.

U tom su priopćenju Vladina Ureda za odnose s javnošću iznesena tri jasna argumenta. Odgovorit ću na svaki od njih. No prije svega, smatram neadekvatnim – ili neodgovarajućim da na jedan članak u novinama reagira vladin Ured za odnose s javnošću. Na to je, eventualno, trebalo odgovoriti Ministarstvo za europske integracije, što spada u njegov posao. Naime, ako se u sva tri navoda tog priopćenja naglašava »stručni karakter« cijelog posla, onda je neprimjereno da Vlada – najviše političko tijelo izvršne vlasti – na to reagira.

No vratimo se na bit same stvari. Prvo: Vlada tvrdi da je Upitnik »interni dokument«. Zašto onda upitnik nije uručen redovnim diplomatskim putem, kako se to inače uručuju »interni dokumenti«? Mogao je, primjerice, europski veleposlanik Jacques Wunnenburger predati taj »interni dokument« ministru Mimici, ili njegovoj zamjenici Mladineo. No vidi vraga – na svečani čin uručenja došao je ni više ni manje nego predsjednik Komisije Prodi, a svi su se islikali po novinama i »rutinski čin« predaje »internog dokumenta« time pretvorili u – provrazredni politički događaj. Čak i površni vanjski promatrač stekao bi dojam da je to izniman politički događaj, što je on doista i bio.

Drugo: ako je to doista prvorazredni politički čin – i za Hrvatsku, ali i za EU – čak i da je Europska komisija tražila da se taj upitnik ne objavljuje, Hrvatska je sama morala zatražiti da se on objavi. Zašto? Prvo zato, jer bi i Hrvatska morala biti svjesna jednog od osnovnih problema EU, a koji stručnjaci nazivaju »demokratskim deficitom«: da Europska unija ne postane birokratizirana, tehnokratizirana i nedemokratska nad-država, sva politika u njoj mora biti javna – i transparentna. Pa tako i informacije o kandidatima za članstvo. Ako već ovaj upitnik neće biti objavljen na web-siteu EU, onda će svakako biti objavljeni rezultati, ili rezultat analize hrvatskih odgovora. Zašto da onda naknadno saznamo svašta, i da naknadno reagiramo na formulacije koje su naši predstavnici »stručno« sastavili?

O tendencijama birokratizma – to jest svođenja političkih pitanja na »stručne« aspekte upozorili su mnogi dobri poznavatelji EU, među njima Alex Warlegih u knjizi »Demokracija u EU« i dvojac Andersen i Eliassen u knjizi: »Koliko je uopće demokratska Europska unija?« Treći argument Vladina ureda je isto tako na staklenim nogama: ako bi upitnik bio objavljen, postoji »opasnost« da javne rasprave i polemike postanu važnije od »stručnih« odgovora.

Nitko ne dovodi u pitanje stručne odgovore koji se odnose na statističke podatke: oni su takvi kakvi jesu. Ali što je s podacima koji spadaju u »političke kriterije«? Je li na njih moguće dati samo »stručne« odgovore, kada su to pitanja na kojima treba u Hrvatskoj graditi nacionalni politički kosenzus? Ima li javnost pravo saznati te odgovore na bitna politička pitanja? Na kraju krajeva te će odgovore morati verificirati i Vlada, što je u redu – morat će o njima zauzimati političke stavove, dakle ne samo stručne. Zašto se Vlada boji »opasnosti od javnih rasprava i polemika«? Nisu li one nužni sastojak demokratskog dijaloga u jednoj (demokratskoj) zemlji? Kao što vidimo, Vladino priopćenje tek potiče mnoge dileme koje govore u prilog tome, da taj posao treba učiniti maksimalno transparentnim, u najboljem interesu i Hrvatske i EU. I u tome se Čičak i ja slažemo.