Lajos Kossuth je nakon sloma mađarske revolucije živio u emigraciji, među ostalima i u SAD-u gdje je kao Louis postao poznat po definiciji demokracije kao vladavini naroda po narodu i za narod. Prihvatili su je mnogi od Abrahama Lincolna do Oscara Wildea, koji ju je cinički parafrazirao kao "batinanje naroda po narodu i za narod". Ali već je predsjednički kandidat, a potom i predsjednik SAD-a, republikanac Rutherford Hayes kazao za vlastitu republikansku vladu da je to "vlada korporacija, po korporacijama i za korporacije". To se događalo polovicom 19. stoljeća kada su velike kompanije, koje su vodili "razbojnički baroni", kupovale zakonodavstvo kao i svaku drugu robu.

U čemu je razlika u korupciji iliti korporaciji u odnosu na 21. stoljeće? Prvo, o njoj u pravilu govori opozicija, a tako je bilo i u Hrvatskoj prije 3. siječnja, no stupivši na vlast, ona je priču o korupciji završila. Drugo, sada multinacionalne kompanije kupuju globalne zakone u WTO-u, dok domaće kompanije, umjesto zakona, zahtijevaju vladina financijska jamstva, a zakoni se radije prave za inozemne kompanije koje, za razliku od nacionalnih, ne traže, nego nude novac. Ako je politika organizacija života grada-države, ako bi ona trebala voditi računa o svim građanima i djelatnostima polisa, onda se mora priznati da već stoljećima tako ne funkcionira. Ne samo što su se polisi pretvorili u velike države i saveze država nego se i tradicija "bananarepublikaniziranja" općeg dobra od strane megakorporacija nastavila. Engleska je izmislila slobodno tržište radi vlastitog prosperiteta kao što sada Amerika forsira svoja pravila igre za globalno tržište. Drugim riječima, države ipak ne odumiru i Hrvatska ne treba postati plijen Deutsche Telekoma ili MOL-a i vjerovati u teoriju da je rasprodaja narodnog bogatstva conditio sine qua non globalne ekonomije.

Međutim, politika naše politike previše ovisi o političarima, a premalo o društvenim i državnim potencijalima. Političari su ti koji stvaraju nepovjerenje u politiku jer su previše u džepovima tajkuna, najčešće preopsesionirani najnerelevantnijim raspravama i do kraja uronjeni u međusobno impotentno politiziranje. Zašto su političari izgubili odgovornost prema bližnjem biraču? Zato što je političko uvjeravanje sve manje nalik manufakturnom vrbovanju od jučer: agitaciji od vrata do vrata, mjesnim sastancima, dijeljenju letaka, tj. radnom intenzivnom pristupu koji ne traži visoke materijalne troškove.

Stranke su postale male korporacije koje oponašaju prodajne taktike velikih korporacija. Budući da među njima ima sve manje jasnih ideoloških razlika, one si počinju konkurirati samo snagom i stilom nastupa na političkom tržištu i zato rabe aktivnosti strateškog marketinga i kalkuliranja javnom potrošnjom u deklarativnu korist poreznih obveznika.

Uspješnije bavljenje politikom je skupo, kapitalno intenzivno i ovisno o business planu i masovnim medijima pa i na taj način treba reflektirati razloge pretvaranja Ive Banca od predsjednika male stranke u ministra Hrvatske vlade. Tom metamorfozom Banac je stranci dao specifičnu težinu koju ona objektivno nema niti bi je mogla uskoro imati. Banac u Banske dvore ne dolazi politički bančiti i povećavati koruptivnu podložnost "corpore sano", već pokušati kontrolirati sudjelovanje LS-a u budućim postizbornim koalicijama. Biti u Vladi za njega je kao publicista i povjesničara važnije od samog ministarskog mjesta. Smiješno je u njegovu slučaju inzistirati na meritokratskim obzirima, ako se zna kako Antunović bez skrupula i straha od neučinkovitosti mijenja resore. Međutim, politička publika drži da su retorika i realnost jedna te ista stvar i Bancu se zbog njegova antimočvarnog diskursa prigovara što je uronio u predizbornu realnost pokazavši da je i njemu stranka važnija od društva. No Banac je govorio i da izvanstranačko i izvankoalicijsko političko organiziranje nije realno. Vladu se pak stalno upozorava da na vlast moraju početi dolaziti politički nekorumpirani, ekonomski neovisni i demokratski dokazani ljudi. Kada dođu, onda se i u njih gubi povjerenje. Kako je u nas moguća win-win situacija?! Postoji dakle pravi način, krivi način i hrvatski način da se nešto (ne) uradi!