Bez obzira na to što se Ustav RH poziva na antifašizam i činjenicu da je prvi predsjednik demokratske Hrvatske Franjo Tuđman bio sudionik antifašističke borbe, hrvatski antifašizam je za HDZ-ove vladavine, ponajviše zaslugom samog "antifašista" Tuđmana, sustavno potiskivan i omalovažavan. Tisuće i tusuće spomenika je posve uništeno i(li) devastirano, a da za to, ne slučajno, naravno, nitko nije odgovarao. Antifašisti su izgubili pravo građanstva, a na površinu su izbili fašisti koji su, poput doglavnika Mile Budaka, dobili ulice i trgove diljem Hrvatske. U vrijeme kad se to događalo današnja vlast je bila "konstruktivna oporba". Gotovo četiri godine nakon silaska HDZ-a s vlasti, više se ne ruše spomenici antifašistima, ali mnoge ulice i trgovi i dalje se zovu po doglavniku i tvorcu rasnih zakona Mili Budaku. To je sramota za demokratsku i antifašističku Hrvatsku.

Doduše, Račan se sjetio antifašizma u Istri gdje to pitanje ionako nikad i nije bilo upitno ili sporno. Pitanje je bi li tako antifašistički bio raspoložen i u nekoj drugoj regiji, recimo u nakad antifašistikoj Dalmaciji gdje je, da apsurd bude veći, antifašizam najviše zgažen i ponižen. Račanova antifašistička retorika vjerojatno je uzrokovana skorašnjim izborima i činjenicom da su se mnogi građani RH razočarali odnosom vladajuće koalicije, pogotovo SDP-a, kamenu temeljcu na kojemu je uspostavljena demokratska Hrvatska.