Hrvatski je Jadran – nema u to više ni jedne sumnje – postao prvorazredni hit na europskom tržištu nekretnina (vikendica, kuća, zemljišta, pa i cijelih manjih otoka). Na strani ponude su sve brojniji hrvatski građani, privatni vlasnici tih nekretnina na prostoru između Konavala, Visa, Savudrije i Učke, a na strani potražnje velike njemačke, austrijske, talijanske, mađarske, ali i američke i ruske agencije, koje se oslanjaju na informacije ovdašnjih malih posrednika u toj velikoj trgovini i novoj preraspodjeli imovine s domaćih na strane vlasnike.

Trend cijena je njihov visok rast: četvorni metar obalnih zemljišta kupuje se po cijenama od 100 do 300 pa i 700 eura, a metar gotovih kuća i apartmana po cijenama od 1.500 do 3.000 pa i 4.000 eura. Strani su građani trenutačno vlasnici blizu 5.000 kuća, apartmana i vikendica, i pripadajućih im zemljišta, a najmanje dvaput toliko ih posjeduje preko fiktivnog domaćeg vlasnika. A ta je jagma tek na početku zamaha, koji će kulminirati u razdoblju od 2005. do 2007. godine! Dosad su najprivlačnije mete bili Istra, Makarska i Dubrovnik, sada su na redu Zadar i brojni otoci.

Državni nadzor nad tim transakcijama obavljaju Ministarstvo vanjskih poslova (koje ih odobrava na temelju prava reciprociteta), zemljišno-knjižni uredi i porezne uprave, i to samo od slučaja do slučaja, bez kompasa, cilja i ograničenja. Ali, jedno je liberalizacija tržišta nekretnina u teoriji, a drugo u praksi; jedno je u slučaju male, tranzicijske zemlje, a drugo u slučaju velikih i bogatih zemalja. Kad svoje tržište nekretnina liberalizira mala zemlja, poput Hrvatske, s dohotkom po stanovniku koji je manji od 30 posto EU-prosjeka, tada to – unatoč pravu reciprociteta, prema kojem i hrvatski građani danas mogu kupovati imovinu u Njemačkoj, Austriji, Italiji ili Mađarskoj – znači da će malo po malo gotovo sve što u Hrvatskoj ima perspektivu u idućih nekoliko godina preuzeti stranci.

Zašto kao odjednom, stranci pokazuju dugoročan interes za posjedovanjem nekretnina na hrvatskome Jadranu? Zato što su hrvatski porezni obveznici, odlukama Vlade, preuzeli na sebe financiranje gradnje nove mreže autocesta i HŽ-a, čime se Hrvatska uvezuje u novu EU-komunikacijsku križaljku, pa već od ovog ljeta i Mađari i Slovaci, a ne samo Talijani, Austrijanci ili Bavarci mogu na Jadran stizati i na vikend.

No, poput nepremostive provalije otvara se pitanje: zašto su to hrvatski građani financirali skraćivanje putovanja iz točke A (npr. Zagreba) u točku B (npr. Zadar), ako će se pretežno strani korisnici te komunikacijske mreže uglavnom koristiti gorivom OMV-a ili MOL-a, ponudom uvozne robe pri ovdašnjim stranim trgovačkim lancima, te odsjedati u hotelima u vlasništvu investitora iz Njemačke, Austrije ili Italije, da bi nasposljetku ovdje, kao strani građani, pokupovali i najkvalitetnije nekretnine za trajniji ostanak? U čemu su u tom scenariju hrvatske ekonomske i fiskalne koristi (osobito u sklopu već dovršene predaje gotovo cjelokupna bankarskog i telekomunikacijskog prostora strancima)?

Ne dogodi li se kontračudo, nezaustavljivo se približava i dan kada će – kao u Španjolskoj, čiji je sredozemni potencijal kroz predaju strancima sada izložen otvorenoj devastaciji, ponegdje i samouništenju – stranci postajati i načelnici pa i gradonačelnici manjih općina i gradova, u kojima će biti gospodarskom, ponegdje već i demografskom većinom.