Istog dana kada je Bijela kuća objavila da je još pet zemalja, među kojima su Bosna i Hercegovina, Albanija, Džibuti, Mauricijus i Zambija, potpisalo sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu (MKS), čime se broj američkih »kooperanata« popeo na 35, »Washington Post« je objavio kako je američki pukovnik David Hogg uspio zarobiti jednog iračkog generala uzevši mu ženu i kćer za taoce dok se ne preda.

SAD su se protivile osnivanju Međunarodnog kaznenog suda, kojeg je do sada podržalo 90 zemalja, tvrdivši da strahuju kako Amerikanci, prvenstveno vojnici na terenu, ne bi postali žrtve politički motiviranih progona. Sada će biti zanimljivo vidjeti hoće li i kako američka administracija reagirati na klasičnu otmicu u Iraku. Hoće li svog pukovnika, koji smatra da je riječ o opravdanoj »obavještajnoj operaciji«, smatrati »žrtvom politički motiviranog progona« i osloboditi ga svake krivnje, ili će ipak shvatiti da je riječ o kršenju ženevskih konvencija koje uzimanje civila za taoce smatraju zločinom.

Ne prejudicirajući eventualno budući stav američkih vlasti prema pukovniku Hoggu, činjenica je da u međunarodnim odnosima SAD sebi dopuštaju, a to mogu jer se smatraju dovoljno moćnima da amortiziraju sve prigovore i protivljenja, ono što si drugi ne mogu. Činjenica jest i to da mnogi bježe pod američki kišobran, pa i potpisivanje spomenutog sporazuma, iz vlastitih političkih ili financijskih interesa. I činjenica jest da je, dok SAD konačno ne pristanu na djelovanje Međunarodnog kaznenog suda, iluzorno govoriti o jasnoj poruci prošlim, sadašnjim i budućim ratnim zločincima diljem svijeta da im se to ne isplati. Uvijek će, naime, netko kalkulirati kako se može izvući računajući, možda, i na gledanje kroz prste najmoćnije države svijeta.

Ponašanje SAD-a u međunarodnim odnosima, dakle, može se shvatiti, da li i razumijeti drugo je pitanje, iz rakursa njihovih interesa, te na temelju toga i iz strategije preventivnog djelovanja. Pa tako i u slučaju Iraka. No, koji bi interes Hrvatska imala da potpiše sporazum s Amerikancima ili da pošalje vojnike u Irak, koliko god da bi se oni bavili »civilnim poslovima«? Financijski? Nije lako namaći 19 milijuna dolara za modernizaciju vojske, ali svejedno mogli bi se naći drugi izvori. Održavanje mira u svijetu kao zajednička briga svih država? Da, ali pod unaprijed utvrđenim uvjetima koje neće diktirati jedna ili dvije države svijeta.

To nije zagovaranje izolacionizma. Hrvatska kao suverena i međunarodno priznata država treba preuzeti i svoj dio odgovornosti za prevladavanje kriznih žarišta u svijetu, pa tako i onog iračkog. No, pravila trebaju biti jasno postavljena i moraju vrijediti za svih. Zato je hrvatska politika postupila mudro kada nije iznevjerila MKS i potpisala sporazum sa SAD-om, kao što će mudro postupiti i ako otkloni sve ponude za slanje vojnika u Irak. Ako je UN nedjelotvoran neka se unaprijede njegovi mehanizmi, a u međuvremenu ga treba poštovati; ako je MKS osnovan neka pokaže što može, a ne da ga se u startu minira. Kada je Hrvatska već mala i »nevažna« zemlja može bar prednjačiti principijelnim poštovanjem međunarodnog prava, jer zašto bi na jedan način gledala generala Norca, a na drugi američkog pukovnika Hogga samo zato što nije ratovao u Hrvatskoj.