Prema jučer objavljenom istraživanju stavova građana Hrvatske prema Europskoj uniji, gotovo njih tri četvrtine (73,6 posto) izjasnilo se za priključenje ovoj zajednici država. To jest nekoliko postotaka manje nego prije šest mjeseci, a nešto je porastao i broj neopredijeljenih odnosno protivnika ovom priključenju, no riječ je o još uvijek izrazito visokom postotku pobornika EU. U svakom slučaju, Vladi, Ministarstvu za europske integracije, političkim strankama na vlasti i u opoziciji te ostalim političkim i javnim čimbenicima, visok postotak opredjeljenja za EU u ovom trenutku daje za pravo, potvrđujući njihove procjene da integracija u Europu svakako zaslužuje biti jedan od političkih prioriteta.

Zašto postotak podrške ulasku u NATO pada? Čini se da je tomu komuvao cijeli niz razloga. Prije svega, početak američko-savezničkog rata u Iraku bez podrške UN-a te različita razmišljanja o tom ratu unutar samog NATO-a, koji se u svjetskoj javnosti uglavnom ipak doživljava kao produžena ruka SAD-a, bacila su sjenu na samu organizaciju i njene posthladnoratovske perspektive. Drugo, američko inzistiranje na potpisivanju sporazuma o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu ili će u protivnom Hrvatska ostati bez milijuna dolara za modernizaciju vojske, s diskretnom najavom usporavanja približavanja NATO-u, svakako je utjecalo na raspoloženje dijela građana. Treće, svoju ulogu tu igra i strah od NATO-vih vojnih baza ili stacioniranju vojske u Hrvatskoj, te od slanja Hrvatske vojske u vojne operacije u svijetu.

Četvrto, Ministarstvo obrane, kao i Ministarastvo vanjskih poslova odnosno Vlada u cjelini često pričaju o Hrvatskoj u NATO-u, ali se u tim tijelima vlasti nitko nije sjetio činiti ono što čini Ministarstvo za europske integracije (MEI) kada je u pitanju Europska unija. Oni se praktički »šlepaju« uz MEI i uz političku formulu o euroatlantskim integracijama (pa i kada je riječ o istraživanjima stavova građana, što govori i o ozbiljnosti pristupa ovoj temi u MORH-u), smatrajući valjda da ne trebaju nikakvu posebnu propagandu ili skup dodatnih informacija svojim opredjeljenjima za ulazak u NATO, te da će to ići po inerciji s opredjeljenjem građana za priključenje EU. Time potcjenjuju svoje birače koji su, eto, u ovom istraživanju pokazali da i te kako razlikuju EU i NATO.

I peto, možda ključno a svakako povezano s prethodnim, još uvijek s najviše državne razine nemamo relevantnih informacija kakva je cijena, odnosno koliki su troškovi hrvatskog priključenja NATO-u. Ne znamo, jasno predočeno i obrazloženo, što bi Hrvatska time dobila, te kakvi bi joj bili prava i obaveze. Čak ni zamjenik ministrice obrane Zlatko Gareljić u jučerašnjem razgovoru za naš list nije ponudio niti jedan ozbiljni i valjani argument zašto bi Hrvatska trebala hitati u NATO, osim što se navodi tobože neupitni sigurnosni interes. Zbog svega toga nije čudno da veliki broj građana ima dojam da bi ulaskom u NATO Hrvatska morala puno davati a malo dobiti, pa mu se zato i protive.