Je li akcija “Bljesak” bila demonstracija hrvatskoga vojnog genija ili prigoda za dovršenjem etničkog čišćenja 500 četvornih kilometara u području od Pakraca do Novske? Može li se reći da su hrvatske vojno-redarstvene snage silovito pomele pobunjenička uporišta ili su zahvaljujući političkom dogovoru jednostavno džipovima i kamionima, umjesto tenkovima, ušetali u unaprijed ispražnjena sela?

Najnoviji izvještaj Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava o posljedicama akcije “Bljesak” od 1. i 2. svibnja 1995. godine otkriva mračnu stranu akcije koja je trajala samo tridesetak sati i bila je uvertira konačnog obračuna sa srpskim pobunjenicima tri mjeseca poslije, u akciji “Oluja”. Izvještaj HHO-a dokumentirano iznosi podatke o ubojstvima srpskih civila, njihovu mučenju i odvođenju, o pljački imovine i paljenju kuća, dok predsjednik HHO-a Žarko Puhovski kalkulira i o političkom dogovoru Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Na sedamdesetak stranica Izvještaja HHO-a precizno, dokumentirano, potkrijepljeno navodima neposrednih svjedoka i aktera, prikazuje se tamna strana oslobodilačke vojne operacije. Govori se o postupanju prema izbjeglicama u kolonama, o njihovu stradanju, donose se konkretna imena ubijenih, iznose se dokazi o smaknućima civila koji su ostali u svojim selima nakon početka akcije, kao i o masovnim grobnicama u koje su pokapani deseci ubijenih civila. Na kraju, izvještaj se zaokružuje genezom iseljavanja Srba i naseljavanja Hrvata iz BiH.

Žarko Puhovski objašnjava kako je njihov posao govor o zločinima učiniti uobičajenim. “U početku je dio ljudi vjerojatno bio iskreno zgrožen tim ’izdajničkim’ mentalitetom koji, umjesto da govori o zločinima četnika, govori o tim ’našim zločinima’”, izjavio je u intervjuu “Novom listu” i dodao kako je “drugi dio javnosti bio uistinu emotivno nespreman prihvatiti mogućnost da su takvi zločini počinjeni. Prosječna svijest hrvatskoga građanina”, kaže Puhovski, “to možda još nije posve prihvatila, ali više ne odbija svaku mogućnost da su i naši radili zločine.”

Akcija “Bljesak” počela je u noći 1. svibnja 1995. godine. Brigadni general Luka Džanko, igrom slučaja aktualni haaški osumnjičenik, poslao je u 2.30 ujutro zapovjedniku UN-ovih snaga faks u kojem ga obavještava da se u njegovu sektoru Zapad očekuju ratna djelovanja. Tri sata poslije 7200 hrvatskih vojnika i policajaca krenulo je u akciju i za samo 31 sat stavilo pod kontrolu 500 četvornih kilometara. Poginula su 42 hrvatska vojnika i policajca, 162 su ranjena. Hrvatskim snagama suprotstavljeno je 5500 pripadnika vojske tzv. Krajine. Srpska strana izgubila je između 350 i 450 vojnika, uz tisuću ranjenika.

Takva slika uredno se njeguje u hrvatskoj javnosti. Zahvaljujući tom trijumfu Tuđmanov promidžbeni mehanizam proglasio je Hrvatsku regionalnom vojnom silom, a počele su i intenzivne psihološke pripreme za konačnu oslobodilačku akciju “Oluja”.

No, iza pobjedničke vojske ostali su deseci leševa srpskih civila, dok su u području omeđenom Okučanima, Pakracom i Novskom od 25 tisuća Srba ostale tek dvije tisuće. I samo je suludi raketni napad na Zagreb u režiji ogorčenog Milana Martića mogao prikriti brojna nedjela u oslobođenom području.

No, šokantnija su svjedočenja ljudi koji su odlučili ostati u svojm domovima. U svom stanu u Staroj Gradiški tako su ubijeni Boro Vujić i njegova nevjenčana supruga Dragica. U selu Paklenici pripadnici HV-a ubili su u podrumu kuće dva stara bračna para Kovačić i Vukotić. U Vrbovljanima je Stevan Stojčić zapaljen zajedno sa svojom kućom, dok su u podrumu ubijeni Janko Vukobrat i Gavro Maksimović.

Svjedočanstva se izmjenjuju zajedno s popisom mrtvih, konkretnim imenima ispod kojih se navodi precizan opis nasilnog oduzimanja života. Žrtve su podijeljene po općinama i HHO ne ostavlja mogućnost sumnje u način na koji su ubijene. Sve je precizno dokumentirano. Dokumentirana su i masovna groblja u koja su pokapani ubijeni, zatrpani bunari, kao i svjedočanstva o “kolonama hladnjača koje su napuštale oslobođeno područje”. Pronađena su i fotografirana groblja s križevima na kojima stoje samo imena ili oznaka NN.

“Gotovo sve žrtve među civilnim stanovništvom ubijene su ili nestale tijekom same akcije, tako da nema ni zabilježenih slučajeva ubojstava i nestanka nakon njezina završetka”, ističe se u Izvještaju HHO-a, na početku poglavlja koje govori o terorizmu i nasilju. Iznose se svjedočenja srpskih civila koji su odvođeni iz svojih domova, u Novsku ili Kutinu, da bi se zatim vraćali u temeljito opljačkane domove. Žena C.B. iz Okučana izjavila je kako joj je kuća pljačkana iz temelja u trenutku dok je ona na groblju pokapala muža.

“HV je počela pljačkati i paliti po selu još dok su nas odvodili u Novsku 2. svibnja poslije podne”, izjavio je svjedok C.D. (74). Jedna žena kazala je kako su ih hrvatske vlasti prigodom slanja kući odvele u Gradišku, gdje su im podijelili svakome po sto kuna pomoći ne bi li se lakše snašli kad dođu kući. A onda, nakon povratka u svoja sela, doznali da su im kuće kompletno opljačkane, neke i spaljene.

Human Rights Watch u svom izvještaju nakon “Bljeska” iznio je podatak o 1500 uhićenih osoba srpske nacionalnosti u dobi između 18 i 60 godina. Mnogi od njih odvedeni su u sabirne centre u Varaždinu, Požegi i Bjelovaru gdje su neki od njih brutalno premlaćivani, vezani žicom, pa i za radijatore, mučeni... Pojedini svjedoci tvrdili su kako su u tim ćelijama vidjeli lance na stropovima i krv na zidovima: neki su i podlegli batinama.

Primjerice, nitko od srpskih povratnika nije se mogao vratiti u Hrvatsku jer nije imao domovnicu, a da bi došao po nju u Hrvatsku, morao je imati putovnicu. Za čije izdavanje im je, naravno, trebala domovnica. Osim toga, Agencija za promet nekretnina prozvana je, zbog načina na koji je trgovala srpskom imovinom - “agencijom za etničko čišćenje”.

Unatoč svemu tome, Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a, naslućuje da je pobjedonosna akcija “Bljesak” bila dogovorena između Zagreba i Beograda. “To je moja procjena.

Dokaze ili dokumente nemam”, izjavio je prošlog tjedna u “Novom listu” upućujući na tri indikatora: “Evakuacija preko mosta u Staroj Gradiški počela je u pet ujutro 1. svibnja, istodobno kad i napad. Nije bilo načina da evakuacija bude spremna istodobno s napadom, osim ako unaprijed nisu znali što se sprema. Drugo: s bosanske strane Save Srbi na hrvatske vojnike nisu ispalili nijedan metak, iako je razdaljina na puškomet. Na slikama se vidi da su hrvatske postrojbe na obalu Save dolazile kamionima i džipovima očito ne očekujući napad. Bila bi kriminalna odgovornost srpskih zapovjednika da nisu znali za neki dogovor, a da nisu pucali na HV. Treće, prvi dnevnik srbijanske državne televizije tu je operaciju spomenuo u 20. minuti! Čini se vrlo jasnim - jer je propaganda bila zasigurno koordinirana s vrhom vlasti - da se nije željelo dizati javnu temperaturu.”

U svakom slučaju, iza pobjedonosne akcije hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga ostale su mračne posljedice. Priznali to neki ili ne, konkretna imena i podaci koje iznosi HHO govore o tome da Hrvatska nije znala ostati uzvišena u pobjedi. I da stvar bude gora, pokazalo se da je “Bljesak” bio tek generalna proba za “Oluju”. Oslobođeno je više teritorija, proporcionalnom brzinom, uz razmjerno veći broj spaljenih i opljačkanih kuća, te uz deset puta više izbjeglih civila. Brojke se ne mogu osporiti.