Nije da je time izazvao preveliku tugu kod bilo koga, pa vjerojatno ni kod svojih stranačkih prijatelja u SDP-u, za koje je posljednjih mjeseci ipak predstavljao pretežak balast. Svi su oni ocijenili da je Vrhovnikova ostavka razumna, dugoočekivana i dobrodošla. Jedva su čekali da ga se riješe, iako im je svojim odlaskom prije isplate plaća radnicima i uoči novog štrajka samo otežao situaciju. Sad radnici više nemaju ni koga izravno prozivati za kašu u kojoj su se našli, pa će dio tereta – očekivano – opet biti prebačen na Vladu.

Vrhovnik je, dakle, opet izveo mudar manevar: svoju stranku je rasteretio neugodnog daljnjeg pritiska javnosti, što je u izbornoj godini SDP-u veoma važno, a s druge strane rasteretio je, bogme, i sebe. Njegovo povlačenje zapravo će mu bitno olakšati život. Konačno će se moći posvetiti svojim skupim hobijima u šumi i na moru, ali i poslovima u kojima je skriveni partner, na primjer u turizmu i ugostiteljstvu, dužobalnom prijevozu nafte ili trgovini, gdje će svoj kapital moći dodatno oploditi.

No, Vrhovnik se sa svojom ostavkom na mjesto prvog čovjeka »Lenca« samo pridružio plejadi nekad uspješnih (tada naizgled uspješnih) menadžera s početka devedesetih, kojih u riječkom gospodarstvu danas više nema. Na primjer, Ivanu Štokiću, čija je karijera završila posve neslavno – u Via Romi. Ne samo da je Riječka banka za njegova mandata doživjela najveći financijski udar u svom postojanju, nego nakon svega formalno više i ne postoji. Upravo ovih dana postaje Erste »neizreciva« banka.

Slično je prošao još jedan veliki direktor – Dario Vukić. On, doduše, nije doživio zatvor, ali s obzirom na to da još uvijek traje proces u kojem ga država goni zbog nepokretanja stečaja u nekadašnjem »Croatia Lineu«, priča bi se mogla nazvati sličnom. Ni njegove firme više, uostalom, nema, kao što nema ni Tvornice papira ili Torpeda. Imena njihovih direktora više se nitko i ne sjeća. Bili pa prošli. Zaboravljeni su i oni čije su firme ipak preživjele stečaj, kao što je slučaj s Brodokomercom, čiji je stečaj s preustrojem neke svoje čelne ljude također doveo onkraj brave. Neki od bivših riječkih takozvanih menadžera danas su menadžeri samo u svojim kafićima, i to na krajnje neatraktivnim mjestima – na tržnici, recimo. A ni direktor »Tržnica« Ivan Franolić, još jedan »crveni tajkun«, već odavno to nije, barem ne formalno. Cijela plejada SDP-ovih i HDZ-ovih menadžera jedne generacije, iščezla je.

Nije međutim problem u tome što njih više nema na onim istim pozicijama na kojima su bili. Dapače. Radi se o tome da su za sobom uglavnom ostavili prah i pepeo, dijelom zbog teškog tranzicijskog vremena u kojem su radili, dijelom zbog vlastite nesposobnosti ili, pak, poput Vrhovnika, zbog neobuzdane megalomanije koja je na kraju na dno povukla njegove radnike, ali ne i njega. On odlazi na »rehabilitaciju«. Pitanje je tko će rehabilitirati žrtve njegova direktorovanja.