Ni ove, kao ni prethodnih godina, prvi se ljudi hrvatske države nisu pridružili proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Ponovo su ignorirali državni praznik kojim se obilježava oslobađanje Hrvatske. Poslali su vijence i svoje posilne da u njihovo ime razgrnu trakice. Osobno se u svome odmoru nisu dali inkomodirati. Predsjednik Mesić lani se izgovorio protokolarnim obavezama – morao se, navodno, sastati s belgijskim kraljem – ali je obećao da će ove godine svakako doći. U međuvremenu je, izgleda, obećanje zaboravio. Račan ništa nije obećao, ali to nije nikakvo opravdanje. Na kninskoj je proslavi jednostavno morao biti. Šef države i premijer moraju, osobno polažući vijence, pokazati svoj odnos prema poginulim braniteljima. Zato su na čelu države. Ignoriranje te obaveze ravno je pljuvanju po grobovima.

Izostanak, čini se, nije rezultat samo krive političke procjene ili nesnalaženja u protokolarnom bontonu. Izbjegavanjem da se pridruže obilježavanju Dana pobjede oni, možda i mimo svoje volje, daju na znanje kako s tom pobjedom nešto nije u redu. Prešutno priznaju da Hrvatska, i oni osobno, imaju velikih problema s Olujom. Ne znaju kako da se prema tom naslijeđu postave. Na stari način više nije moguće, za njegovo odgovorno prevrednovanje – nemaju petlje.

Za Tuđmana operacija Oluja slavljena je kao kruna hrvatske povijesti. Danas joj u Haškom sudu pripisuju etničko čišćenje oslobođenih područja. Carla del Ponte tvrdi da za svoje teze ima dovoljno dokaza. Ostaje da se vidi čime tužiteljica raspolaže. Činjenice o Domovinskom ratu, pogotovo o onoj njegovoj drugoj strani, i dosad su s velikim zakašnjenjem dospijevale do javnosti. Tuđman je tvrdio da je u oslobađanje Krajine išao sam protiv cijelog svijeta. Da su ga svi odgovarali, čak mu prijetili. Kasnije se saznalo da je Hrvatska imala ne samo prešutnu suglasnost, nego i pomoć Amerike. Otkrilo se također da vojna pobjeda nije bila tako »veličajna« kako se isprva tvrdilo. Da Srbi nisu davali značajniji otpor, da su organizirano evakuirali stanovništvo, pa je Hrvatska vojska ulazila uglavnom u napuštena mjesta i gradove. O tome da je »Krajina pala u Beogradu« Srbi su već objavili cijelu biblioteku svjedočenja, a Mate Granić hrvatsku javnost sada pokušava uvjeriti da nikakvog dogovora s Beogradom nije bilo i da je Slobodan Milošević »bio potpuno iznenađen«.

Hrvatska je svakako imala pravo osloboditi srpskom pobunom okupirana područja i omogućiti teritorijalno integriranje zemlje. Ali nije imala pravo na zločin. Hrvatska također ima pravo sa zahvalnošću obilježavati Dan pobjede i sjećati se svojih branitelja. Ali također ima obavezu utvrditi punu istinu o Domovinskom ratu. Ni aktualna politička garnitura nije dorasla tom zadatku, čak i ne shvaća zašto ga je nužno obaviti. Zato i ne zna što bi s Danom pobjede. Problem s Olujom lako bi se svladao, da nije nevere u glavama.

Tako je centralni događaj jučerašnjeg praznika bilo otvaranje Jezerinčevih dvora, palače Vojnog ordinarijata, koja je porezne obveznike Hrvatske stajala oko pet milijuna eura. Biskupska je svita izgradnju mramorom opločanog zdanja proglasila zalogom dobrih odnosa između Crkve i države. A budući je stanar, biskup Jezerinac zaželio – da apsurd bude potpun! – da otvaranje njegove, krezovski ulaštene viletine označi »početak duhovne obnove hrvatskog naroda«. Jesu li se momci, na čije su grobove jučer položeni vijenci, zaista za to borili?