Dok križam stavke na raznoraznim računima za podignute zajmove u bankama i na kreditnim karticama; za stan, za auto, za pločice, dotrajale kućanske aparate koje je valjalo obnoviti, bezuspješno pokušavajući iznaći mogućnosti za još samo jedan kredit, ovaj put za klimu koja bi me spasila od strašnih 35 stupnjeva pod pločom na petom katu – razmišljam, ne bez zavisti, o »plaćama« – vrijednosti tzv. vodećih hrvatskih menadžera. Mladen Pleše u posljednjem broju »Nacionala« nemilosrdno je, naime, poredao primanja hrvatskih biznismena, od onih Franje Lukovića, predsjednika Uprave Zagrebačke banke od 166 tisuća kuna, pa do »mizernih« 87 tisuća kuna Darka Ostoje, direktora »Korifeja« (nekadašnjeg Dom fonda). Ja sam se pritom mazohistički, uz ventilator, zabavljala razmišljanjima koliko vrijedim i izračunom tipa koliko najskupljih rashladnih uređaja može Luković godišnje kupiti. Zanima li vas rezultat? Ja mjesečno vrijedim klimu i pol, a Luković može kupiti 288 vrhunskih klima u godinu dana. Mislim da bi to bilo dovoljno primjerice za klimatizaciju kompletnog KBC-a Rijeka – svih bolničkih zgrada. U godinu dana on može kupiti i 23 fiat punta, a ja tek jednog jedinoga otplaćivat ću punih pet godina Raiffeisen banci, vodeći čovjek koje – uzgred budi rečeno – zarađuje između 70 i 90 tisuća kuna.

Eto, možemo biti zadovoljni! Barem smo se u nečemu približili razvijenom svijetu – dio naših menadžera zarađuju poput onih u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Ali na čijoj grbači, pitam se? Ono što njih razlikuje od kolega u svijetu nije samo činjenica da im ni na pamet ne pada od svojih plaća pomagati bolnice (kad to i rade, računi za dobročinstva stižu firmama koje vode), već i to da njihove kvazi uspješne banke, fondovi ili tvrtke beskrupulozno iscrpljuju ionako iscrpljene klijente i kupce visokim kamatama (neki kažu najvećima u Evropi) i cijenama svojih usluga i proizvoda. Takvom zelenaškom politikom dobar menadžer valjda bih mogla biti i ja koja ni jedan mjesec ne mogu isplivati bez minusa kod sada već pokojne Riječke banke... Razlikuje ih, naravno, i odnos prema svojem zaposleniku – radniku, nimalo europski obespravljenom, financijski osiromašenom, u obavezama opterećenom – a u pravima poniženom do krajnjih granica izdržljivosti. Od tih poniženih i obespravljenih očekuje se da robovski i pune džepove bez dna, džepove ljudi koji su se, čast izuzecima, samo spletom privatizacijskih i inih okolnosti, a ne znanjem i umijećem našli na pozicijama iz kojih danas crpe ogromno bogatstvo. Zarađuju zastrašujuće svote koje će i njihovim unucima, ne samo djeci, osigurati ležeran život. Oni kojima iz mjeseca u mjesec uplaćujemo lihvarske kamate na posuđeno, čiju bahatost ponizno i bez bunta trpimo radeći za njih, znanje i umijeće svojih radnika sustavno obezvređuju minimalnim primanjima, a svaki i najmanji radnički propust kažnjavaju otkazima i minus stimulacijama. Oni su ti koji potpisuju ugovore o radu na tri ili maksimalno šest mjeseci, koji se hvale željeznom disciplinom, sankcioniraju porodiljske, bolovanja i odlaske na godišnje duže od sedam dana. Sebe pak liječe u udobnim, dobro opremljenim švicarskim klinikama, skorojevićevski bahato šepure se u vilama i u kožu presvučenim uredima, slikaju na jahtama. Svjesni su da im ne možemo ništa, da su zakoni i sistem na njihovoj strani, da ovisimo i mi i naše familije o te dvije, tri ili šest tisuća kuna. Znaju da su, ako »bajka« koju neopravdano žive preko noći i okonča nesretno – kao što je skončala Riječka banka, »Viktor Lenac«, »Kutlino carstvo« i mnogi, mnogi drugi – već sada stekli dovoljno? Ceh za naplatu njihove neodgovornosti i krivih procjena uvijek i onako odlazi drugima. Njihove i stotinu puta veće plaće od radničkih ne obavezuju ih – uvjerili smo se – ni materijalno ni moralno. Privilegiji njima – dugovi nama!

Njihove dugove platit ćemo i plaćamo ih gubitkom radnih mjesta, stana pod hipotekom, automobila koji je vlasništvo banke do okončanja otplate – platit ćemo ih zdravljem, što nikada neće biti sanirano u plavo-bijelim, klimatiziranim švicarskim klinikama. Pa zašto onda šutimo? Zašto bunt, neposluh, traženje pravde, apeliranje na solidarnost, kao što je to uostalom slučaj i s radnicima »Lenca«, u Hrvatskoj uvijek stiže prekasno – post festum? Pa zato što je trinaest godina sistematskog obezvređivanja rada i radničkih prava učinilo svoje. Uništeno nam je samopouzdanje – izvučeno tlo pod nogama. Uspjeli su nas uvjeriti da vrijedimo upravo onoliko koliko na kraju mjeseca piše na platnoj vrećici – ništa, pola boljeg klima uređaja.

Što učiniti da se radnik ponovo nađe u sedlu, da ne bude uvijek taj kojeg će jahati i obezvređivati? Snaga je skrivena u onima koji još uvijek imaju posao. Oni moraju shvatiti da nema tog upravljanja mjesečno vrijednog stotinu radničkih minimalaca (288 klima godišnje) i pobuniti se, neposluh iskazati na vrijeme – prije no što nezasitnost i bahatost menadžera plate radnim mjestom, kao što je to bio slučaj s tisućama hrvatskih radnika, koje su vodili nezasitni skorojevići uvjeravajući ih da je radničko vrijeme u nepovrat otišlo sa socijalizmom... Europski menadžeri, jednako plaćeni kao naši, pokazuju da može i drugačije.