Vjesnik: 07. 08. 2003.
NATO seli na Istok jer tako žele Amerikanci
Bez obzira na selidbu na europski istok, NATO će i dalje trebati zapadne saveznike, jer siromašnim i još uvijek slabo organiziranim vojskama tranzicijskih zemalja treba puno više vremena kako bi ispunile zadaće mirovnih misija
ZAGREB, 6. kolovoza - NATO planira svoje operacijske centre premjestiti sa zapadnog u istočni dio Europe, što će izazvati i novo prestrojavanje položaja američkih vojnika u Europi. izjavio je zapovjednik NATO-a za Europu general James Jones za službenog posjeta Rumunjskoj.
Iako Jones nije najavio kada će do velikog premještanja doći, taj se potez tumači višestruko - NATO će u vojno-operativnom smislu morati iskoristiti novih sedam zemalja koje će na proljeće sljedeće godine postati punopravne članice NATO-a, a na taj će način moći bolje realizirati novu stratešku odrednicu po kojoj bi NATO ubuduće morao biti sposoban za djelovanje daleko izvan vlastitih granica.
Osim toga, već se komentira u diplomatskim krugovima, preusmjeravanje operativnih centara NATO-a na istok Europe, olakšat će djelovanje Amerikancima koji su svoj strateški i politički interes već prebacili mnogo istočnije od Starog kontinenta.
Zemlje aspirantice za NATO koje na sljedećem summitu NATO-a u svibnju 2004. godine očekuju potvrdu punopravnog članstva ovakvu »selidbu« shvaćaju kao priznanje da su dovoljno zrele da postanu baze za važne NATO-ove operacije i strateška planiranja. Bugarska, Rumunjska, Estonija, Litva, Latvija, Slovačka i Slovenija ispunile su potrebne uvjete za punopravno članstvo u NATO-u, a provele su i referendume.
Zbog natjecanja u međunarodnim odnosima, odnosno nadmetanja tko će biti najpogodniji, Rumunjska je NATO-u već poslala listu mogućih lokacija za veliku selidbu NATO-a na istok Europe. Na toj listi, koliko je zasada poznato, nalazi se Constanta, velika luka na Crnome moru. Tu luku Amerikanci su već koristili za logističke potrebe tijekom rata u Iraku, zajedno sa nekoliko rumunjskih zračnih luka.
»Velika selidba« NATO-a na Istok jedan je od ključnih momenata u 53-godišnjoj povijesti NATO-a. NATO je zbog odluke ranih devedesetih da će se širiti na Istok i povećavati svoje članstvo, u stalnoj tranziciji. Najveću krizu dosad, s izuzetkom izlaska Francuske iz vojne strukture NATO-a za vrijeme Charlesa de Gaullea, sredinom šezdesetih, Sjevernoatlantski savez je doživio tijekom napada Amerikanaca i Britanaca na Irak. Unutareuropske podjele imale su izuzetno velike negativne posljedice za funkc
ioniranje NATO-a, koji je bez transatlantske suradnje nezamisliv.Glavni tajnik NATO-a George Robertson objavio je kako je kriza u NATO-u završena nakon što je na ministarskoj razini u Madridu zaključeno da NATO mora imati globalnu ulogu, a ta uloga odmah je potvrđena uspostavom NATO-ove misije u Afganistanu te najavom NATO-ova angažmana u Iraku.
NATO je, za početak, u Iraku ponudio svoju logističku potporu, kako bi se prije svega pomoglo Poljacima koji su svoje postrojbe poslali u Irak. Jedina prepreka uspostavi NATO-ove mirovne operacije u Iraku, barem kada je riječ o starim protivnicima vojne akcije Njemačkoj i Francuskoj, je nepostojanje dovoljno »široke« rezolucije Vijeća sigurnosti kojom bi se odobrila mirovna misija sa velikim ovlastima u vojnom, ali
i u političkom smislu. NATO-ovi predstavnici su uvjereni kako bi se u tom slučaju zemlje poput Njemačke, Francuske i Belgije odlučile odmah poslati svoje vojnike u Irak.Seoba operativnih centara NATO-a na istok Europe mogla bi u političko-diplomatskom smislu biti problematična jer bi potvrdila tezu američkog državnog tajnika za obranu Donalda Rumsfelda o »novoj« i »staroj« Europi, podjeli u kojoj SAD računa jedino na nove europske zemlje koje su se prije jednog desetljeća oslobodile od totalitarnih susta
va, a u suradnji sa Amerikancima pokazale visok stupanj kooperativnosti.Ipak, bez obzira na selidbu na europski istok, NATO će i dalje trebati zapadne saveznike jer siromašnim i još uvijek slabo organiziranim vojskama tranzicijskih zemalja treba puno više vremena kako bi se osposobile za ispunjavanje zadaća mirovnih misija.
Bruno Lopandić