Poslije nas potop, odgovorio je Luj XIV. na opasku svog rizničara o pogubnim posljedicama pretjerane (nerazumne) potrošnje kraljevskog dvora na život budućih generacija. Cinizam monarha ponavlja se sada i kod nas, razumljivo u izmijenjenom kontekstu.

Hrvatsko gospodarstvo, unatoč još uvijek snažnim deviznim referencama, postupno, ali uporno, gubi dugoročno takvo obilježje, upravo zbog insuficijencija na području proizvodnje koja progresivno propada, bez ozbiljnih izgleda za oporavak. Godinama održavan deficit robne bilance u razmjeni s inozemstvom na razini od oko 4,5 milijarde dolara, u prošloj godini prelazi pet milijardi, da bi ove godine već dosegao nezamislive tri milijarde dolara. Taj deficit je nastao kao izraz dubokog strukturnog nesklada izazvanog desetogodišnjim propadanjem proizvodnje, a postaje nerješiv jer ga nekad spasonosna uslužna sfera (poglavito turizam) počinje i sama autonomno generirati.

Naime, domaća ponuda nije u stanju zadovoljiti niti umjerene domaće potrebe, pa se turistička potrošnja opsegom namiruje isključivo iz uvoza. Rješenje platnobilančnog problema je povezano isključivo s jačanjem domaće robne ponude, koliko na domaćem tržištu, toliko i u izvozu. Naravno, kada to ustvrdimo onda se suočavamo s godinama primjenjivanom strategijom koja djeluje upravo suprotno jednom takvom zahtjevu - ona sustavno uništava domaću robnu proizvodnju, služeći se frazama o restrukturaciji, privatizaciji, stategijskom partneru...

Proizlazi, u opciji te društveno-ekonomske retorike, kako panacejom europskih standarda i ulaskom u Europu rješavamo sva naša stoljetna civilizacijska i gospodarska opterećanja. Zabrinjava kako kultura jednog takvog diskursa neviđenom lakoćom obračunava s teškim ograničenjima, poglavito gospodarskim, ali i inim. Također, iznenađuje kako se na isti način i u istoj maniri objašnjavaju ograničenja globalizacije koja se odreda delimitiraju i prikazuju prednostima. U stručnom i znanstvenom monologu, tako intoniranom, problemi platne bilance i robni deficit proizvodnje koji leže u njihovoj podlozi razmatraju se ne kao uzročnosti, nego kao posljedice. Tako prosljeđuje, kako će svi naši izazovi takve prirode biti riješeni, kad se ostvari svekolika restrukturacija gospodarstva, države i društva za koju privatizacija predstavlja univerzalni recept. Ta orijentacija upravo u ovoj godini ulazi u završnu fazu prilikom privatizacije dvaju čvornih sektora.

Radi se o brodogradnji i poljoprivrednoj proizvodnji, odnosno restrukturaciji i privatizaciji Poljoprivredno-industrijskih kombinata. Brodogradnja ostvaruje kompleksne neto-devizne učinke na razini između 50-60%, što u bilančnom pogledu iznosi 700-800 milijuna dolara. Ne računajući ostale njene učinke glede zapošljavanja i dohotka, postaje jasno koliko bi njen izostanak dugoročno utjecao na deficit platne bilance. Slobodno je ustvrditi kako se ta bilanca nikada ne bi oporavila jer njoj odgovarajuću proizvodnu zamjenu nije moguće pronaći ni u deviznom ni u strukturnom pogledu. Isto tako je potpuno jasno kako brodogradnju nije moguće značajnije privatizirati, odnosno kako uloga države u njenom reprodukcijskom ciklusu ostaje predominantna. I dok su te spoznaje i iskustva potvrđeni, naša gospodarsko-politička retorika i praksa istraju na privatizaciji brodogradnje i strategijskom partneru kao rješenju svih njenih neprilika. Istrajnost iluzije ne može uzdrmati niti potonuće privatnog, dakle prema definiciji restrukturiranog, brodogradilišta Lenac, pa se opet čuju glasovi privatizacijskih bojovnika o privatizaciji brodogradnje kao definitivnom rješenju, ali sada onoj "pravoj", a ne "izmišljenoj", kao u slučaju Lenac.

Drugi sektor, ključan za pitanje platne bilance, proizvodnja je hrane, odnosno legendarni pikovi. Ti socijalistički mastodonti su tijekom osamdesetih godina na jedan lažan način, uz goleme državne subvencije, bili odgovor na izazove okrupnjavanja u svjetskoj poljoprivredi. Međutim, danas je ta lažna pozlata opala i ta su društva pred imperativnom restrukturacije. Ona je, kao što je to već rečeno, izjednačena s privatizacijom, što je pikove suočilo s dekompozicijom vlasničke i reprodukcijske strukture.

Na taj način opće potrebe poljoprivrede i njezino gospodarsko značenje bivaju odgurnuti u drugi plan, potencirajući probleme platne bilance. Neprijeporno je da takav proces ne pridonosi konsolidaciji poljoprivrede, odnosno da je i ovdje nužno izvršiti restrukturaciju prije privatizacije. A to je zadaća države koja mora organizirati financijsku potporu procesu, najizglednije osnivanjem specijalističkih bankovnih institucija i tomu primjerenih servisa.