Ako je suditi po tijeku ovogodišnje Sinjske alke, onda je desnica u Hrvatskoj u zamjetnoj oseci. Ali ako se, primjerice, zaključuje po mogućnosti da na čelo najviše sudske instance u Hrvatskoj dođe Vice Vukojević, onda u institucijama države ukopana desnica svoje pozicije i dalje čvrsto drži. Koji je dojam točan i odakle taj raskorak?

Alka više nije desničarski dernek ni poligon za razigravanje bučne kontre aktualnoj vlasti. Za razliku od protekle dvije godine, tradicionalna viteška igra ponovo je više pučka svečanost, nego vreli politički miting. Istina, za ratni zločin osuđeni general Mirko Norac, koji će se uskoro kao osumnjičenik susresti i s haškim istražiteljima, još uvijek nosi titulu alkarskog vojvode. Iz riječkog zatvora on određuje kako će Alka teći i tko će ga zamijeniti. Sa sinjske mu se fešte upućuju gromki pozdravi. Ali uz to više ne ide demonstriranje pučističkih namjera. Prije dvije godine trčanje je Alke bila tek kulisa za izvikivanje poziva na rušenje šefa države i legalno izabranih državnih struktura. Predsjednik Republike bio je meta za porugu, psovku i uvredu. Tog huka mržnje i prizivanja nasilja više nema. Naravno, Alkom i dalje paradiraju Tuđmani i desna raspoloženja, ali to je sasvim legitimno. Više nije riječ o neprihvatljivom ekstremizmu i uigravanju nedemokratskih scenarija.

To svakako ne znači da je popularnost desnice u Hrvatskoj u opadanju. Istraživanja pokazuju da je u biračkom tijelu podrška stabilna. Poziciju najjače stranke HDZ-u nitko, čini se, ne može ugroziti. Iz Sanaderove se centrale čak žale da im vladajući kradu ideje i politiku. Točno je da Račanova vlada znade proklizati udesno, da je u nekim temama otela igru desnici. Dojam oseke desničarskih raspoloženja dolazi prije svega od činjenice da se na javnoj sceni evidentno stišava ekstremistička halabuka. Smanjio se broj jastrebova, splasnula je mobilizacija raznoraznih stožera i veteranskih udruga, koji su od trećesiječanjskih izbora raznim marševima i masovkama pokušavali izazvati prevrat. Umorili su se, potrošili, a i HDZ se prestao koristiti njihovim uslugama. U nastojanju da u međunarodnoj zajednici izbori image uredne demokratske stranke, više ih ne šalje u hajku, kao svoju udarnu pesnicu za mijenjanje vlasti na ulici. Bez podrške HDZ-a, desničarski su provjedi tek bura u čaši žuči. Pokušavajući se uklopiti u demokratska pravila igre, oficijelna desnica u Hrvatskoj uglavnom više ne nastupa divlje, neobuzdano i destruktivno. Sanader je u tom pogledu svakako odradio ogroman posao. Što ne znači da je on okončan.

Crni Vukojević, javnosti poznat kao jedan od Tuđmanovih najmračnijih tipova, za kojim se, povrh svega, vuku repovi strašnih sumnji i optužbi, trenutno navodno u niskom startu na mjesto predsjednika Ustavnog suda, nije samo HDZ-ov grijeh. Za svoj položaj dotični može biti zahvalan SDP-u. Na funkciju ustavnog suca došao je s Račanovim blagoslovom, kao dio paketa kojim su HDZ i SDP u predvečerje trećesiječanjske smjene podijelili mjesta u Ustavnom sudu. On je također metafora nediranja aktualne vlasti u Tuđmanovo naslijeđe. Vidljivi izraz crno-crvene kooperacije. Sada je postao problem jer se pojavila mogućnost da postane predsjednik Ustavnog suda. Ali nije problem u novoj, nego u njegovoj sadašnjoj funkciji. Ako može biti sudac, onda je dostojan i časti šefa suda.