Taj institut već raspolaže s popisom 186 tajnih groblja političkih protivnika »narodne vlasti«, ali ga treba dopuniti stotinama daljnjih tajnih mjesta na kojima su pokapani politički protivnici. »Moramo naći grobove oko 5000 smaknutih i nekoliko tisuća ubijenih u zatvorima, jer još uvijek ne znamo broj ubijenih u pacifikacijskim akcijama« izjavio je za poljski dnevnik povjesničar Krzyzstof Szwagrzyk.

Iz sačuvanih zapisnika o izvršenju smrtne kazne čini se da su smaknuća obavljana na temelju okružnice ministra javne sigurnosti iz studenoga 1946. godine, jer prije toga nikakvi propisi nisu ni postojali, a smrtne presude izvršavane su strijeljanjem ili vješanjem. No, iz izjava zatvorenika proizlazi da su dokumenti o smaknućima nastajali tek naknadno, kako bi se stekao dojam da je sve bilo prema propisima. A smaknuća su, kaže Szwagrzyk, vršena prema »katynskom receptu« - neočekivanim hicem u zatiljak.

Kao što je poznato, za vrijeme II. svjetskog rata u Katynskoj šumi kraj Smolenska, Staljinova tajna služba NKVD poubijala je oko tisuću zarobljenih poljskih časnika, a Moskva je tek desetak godina nakon rata priznala taj zločin, koji je isprva pripisala Nijemcima. Iz dokumenata, koje je pronašao povjesničar Marcino Zwolensky, proizlazi da je još u travnju 1955. godine, kad je već počelo »omekšavanje« režima, jedan pripadnik organizacije Sloboda i nezavisnost (WiN) bio ubijen u katynskom stilu.

Iz izvještaja koji su podnošeni Ministarstvu unutarnjih poslova vidljivo je da »nedostaju posebne prostorije i uređaji« za izvršavanje presuda, »pa se strijeljanja izvode u ostavama za krumpire, a vješanja u prostorijama za kuhanje krumpira za svinje«.

Šefovi zatvora nisu se previše trudili ni da o smrti zatvorenika obavijeste rodbinu, niti da joj predaju tijelo pokojnika. Rođaci su o smrti zatvorenika najčešće saznali iz pisama da mogu doći podići sitnice koje su pripadale pokojniku. Po mišljenju povjesničara, osuđenici su bili svjesni toga da im zatvorske vlasti neće omogućiti dostojan pokop, već će nastojati zamesti tragove. Smaknuti su pokapani uglavnom potajno noću na određenim mjestima, na javnim grobljima, koja je desetljećima nadzirala državna sigurnost. No groblja nisu bila jedina pokapališta. U 40-im i 50-im godinama pokapalo se, kaže Szwagrzyk, i oko stražarnica tajne policije u cijeloj Poljskoj, u šumama, područjima zatvora i kraj varšavskog aerodroma Okecie.

Sad se u Poljskoj vodi akcija kako bi se otkrila sva ta tajna mjesta na kojima su pokapani smaknuti i ubijeni zatvorenici.